Lovci opravdavaju svoj krvavi zanat time da trebaju brinuti za ravnotežu u prirodi. Navodno kad bi bilo previše životinja ili jedne životinjske vrste, one bi mogle uzeti maha. To se međutim ne potvrđuje promatranjima u pretežno nenaseljenim područjima Zemlje.
Novija istraživanja ekologa pokazala su da životinje raspolažu unutarnjim mehanizmom za reguliranje rasta populacije. Tako je, primjerice, kod slonova utvrđeno da o stopi rasta ne odlučuje ni glad ni smrt, već fleksibilnost ženskih životinja na početku spolne zrelosti. Prijeti li prenapučenost, stopa rađanja opada. Slično je utvrđeno kod jelena, losova, jaraca i ostalih velikih sisavaca. Također se i mnoge ptičje vrste, prema gustoći svoje populacije, suzdržavaju prilikom ležanja na jajima. Bude li ustrijeljeno mnogo pripadnika vrste, tada u akciju stupaju rezervne individue koja ne leži na jajima, i opet raste više životinja nego što ih je postojalo prije ubojstva ptica.
Nijedna vrsta se ne razmnožava bez mjere i cilja. Populacije se ne ograničavaju izvana borbom i smrću, nego unutarnjom mjerom.
Lov nije u tu svrhu dakle samo neprikladan, nego i potpuno nepotreban.
Mnogi ljudi pogrešno smatraju da bi oni morali održavati ravnotežu u prirodi. No stvarnost je malo drugačija. Priroda nam sama upozorava da čovjek svojim intervencijama remeti njenu unutarnju harmoniju, raskida socijalna udruženja životinja, razara njihova počivališta i područja ishrane i izaziva opsežna putovanja izvan prirodnog ritma.
Kod divljih svinja npr. lovci kao prvo na nišan uzimaju i odstrele krmaču koja u čoporu ima vodeću ulogu. Što se time, ne samo ometa nego se čak razara socijalna struktura životinja, zeleni kaput ne mari. O tome pročitajmo objašnjenje jednog profesionalnog lovca: Vodeća krmača vodi i organizira. Tko je ubije, taj razara socijalnu strukturu cijelog čopora. Njen odstrjel ostavlja za sobom nesređenu gomilu koja u svojoj dezorijentaciji počinje lunjati, nekontrolirano se razmnožavati i napokon činiti štete na polju. (SZ, 16.12.2000.)
Uistinu dobar primjer koji pokazuje kako lovac 'održava ravnotežu prirode'!
Jeste li već znali kako se ostvaruje sretan lov i što konzumirate kao lovačku zahvalu?
Kod zečeva, primjerice, lovac svoju sreću traži u naboju sačmom koja žrtvi prorešeta ne samo kožu već i živčani sustav ispod nje. Zečevi se previjaju od bola i često viču kao mala djeca. Tada se približava ponosni lovac i umlaćuje životinju koja cvili - batinom, drškom noža, kundakom svog oružja ili rubom dlana; naravno da je potrebno više udaraca dok lovac ne uspije. Ni u kom slučaju to nisu nedopušteni ispadi, već se tako preporuča na tečajevima za lovce. Sretan lov!
I kao lovačku zahvalu tada možete uživati u svome zečjem pečenju. Tu i tamo ćete pritom zagristi još po neko zrno sačme. Možda ćete sljedeći put misliti kako biste se osjećali kad bi vam netko nabio pod kožu sedamdeset i pet takvih sačmi i kad bi vas nakon toga umlatio kundakom.
Možda ćete si nakratko predstaviti i zeca kako je razrogačenih očiju i podignutih ušiju poskakivao po livadi kad ga je pogodio smrtonosni hitac da biste ga vi mogli pojesti. Ne želite li se ubuduće ipak radije odreći tog obroka?!
Na srne i divlje svinje junačni lovac ne puca jednostavno patronama, već mecima što se u nutrini pogođene životinje povećavaju, odnosno dijele (ekspanzivni meci) ili iskrivljuju (deformirajući meci). Zašto? Da bi iz pogođene životinje izbilo što je moguće više znakova za traganje - krv, sadržaj želuca ili crijeva, dlake, komadići kostiju itd. To treba olakšati traganje za ranjenom divljači koja još nije mrtva. Da ne bi divljač pri tom traganju opet pobjegla, puštaju je da nekoliko sati boluje, kako kažu lovci. Tek onda pronađu umiruću životinju, da bi je konačno ubili hicem iz blizine. Umjesto tog načina ubijanja u lovačkoj tradiciji je i klanje životinje. Velik dio kopitara poput srna, jelena, lopatara, divokoza, divljih svinja, umire na taj način nakon satima dugog mučenja. Čim je životinja napokon mrtva, biva odmah otvorena. Crijeva i ostale iznutrice čupaju se iz još toplog tijela. Postupanje lovca pritom se jedva razlikuje od postupanja krvoločne grabežljive zvijeri, što običavamo označiti kao bestijalno.
Sve to vrijedi kao lovački tradicionalno. Kad naručujete svoje sljedeće srneće pečenje, možete razmisliti o tome kliko dugo je Vaša žrtva za jelo nastrijeljena i skoro onesviještena od bolova hramala kroz šumu, kako bi ostavila svoje znakove za traganje. Patnja što ju je životinja pri tome doživljavala dovela je do proizvodnje i izlučivanja hormona i još uvijek se nalazi u Vašem pečenju. S njime Vi jedete i patnju. Želite li to stvarno?
Preko 300.000 lovaca u Njemačkoj godišnje unose nemir, strah, stres, nered, patnju i smrt u šume i polja. 13.000 do 15.000 životinja svakodnevno biva odstrijeljeno s udobnih čeka ili zamkama ubijeno na okrutan način, često u neizmjerIjivim mukama kada nastrijeljene i ranjene leže uokolo ili se u željeznim zamkama koprcaju dok ne umru. Životinje zapravo nemaju šansu da trče za svoj život.
Riječ lov koliko god je loša, prikazuje se još kao uljepšavanje. Zapravo radi se o pohoti za ubijanjem. 'Lov je uvijek oblik rata', rekao je Goethe. 'Lovstvo je sporedan oblik ljudske umobolje', utvrdio je Theodor Heuss, prvi predsjednik Savezne republike Njemačke, koji je kao ne-lovac morao ići na lov s diplomatima. 'Od ubojstva životinje do ubojstva čovjeka je samo mali korak', rekao je ruski pisac Lav Tolstoj.
Sve više ljudi to sluti. Ankete potvrđuju sve veće odbijanje lova. Više od polovice stanovništva-dvije trećine svih žena-odbija masovno ubojstvo u šumama.
Tekst objavljen u nakladi Univerzalnog života
LinkBack URL
About LinkBacks
Citiraj
Originalni autor citata je southern
Da, ja sam se slucajno zatekla na nekim festama...pa eto...onaj kazan pun gulasa, hm, sta li samo stavljaju u njega, i...da li se moze napraviti od govedine?mislim, jadni, kad već više nisu živi. Ja samo ne volim misliti na male srne, zeke i sl. onda mi nekako prisjedne, ali srećom, nisam baš česta na takvim feštama.
pa možemo i tako....pa naravno da je stvar u začinima 
Zabilješke