Kad smo izbjegli 1995 obreo sam se u Beogradu.
Cesto puta setajuci gradom vidjao sam cigane, zicare, prosjake itd, znate vec , svi su isti .... ali bila je jedna osoba koja je odskakala od svih njih, izgledom, pojavom, karizmom, bilo je "nesto" u toj osobi.
Na Terazijama u podhodniku prema Balkanskoj uvjek je sjedila na stepenicama jedna baka, cista, oprana, uredna, obucena kao i sve nase krajiske bake u crno, crna marama, (rubac), srna majica, scrni pleteni prsluk, crna suknja (kiklja) pa pregaca (zaslon), crne carape, i crne cipele, sve to uvijek besprekorno cisto. Uz nju bila je mala kutijica za kovani novac.
Sjedila je tako u svojoj samoci ruku stavljenih u krilo, kao da se boji pogledati a kamoli taknuti tu kutijicu, cutljiva, nije pricala niti molila nikog nista, zagledana nekud, odlutana mislima ko zna gde, mozda u zavicaj.
Bilo je neke tuge i sujete u njenim pravilnim crtama lica jednostavno covjek ako je vidio tu baku, znao je da je Krajisnik, znao je da je njene gore list, u njoj se odrazavalo sve kroz sto smo prolazili u tim danima i razocarenje i tuga i bijes i sujeta i tesko breme novog tegobnog zivota ....
Svaki put kad sam prolazio tuda istresao sam sve dzepove i dao joj i zadnji kovani novac sto sam imao, nije zahvaljivala, nije me ni gledala, duhom nije bila tu, ja bi je uvjek pozdravio sacekao par sekundi i otisao, uvjek iznova rastuzen i ojadjen, ne zbog njenog neodgovaranja, vec zbog toga zasto ona sjedi tu, posteni Krajisnik koji je vjerovatno imao i kucu i imanje i familiju i unuke a sad je bez toga ostala, spala je na to da sjedi medju ciganima i zicarima najgore vrste.
I tako danima, svaki put kad sam bio u tom djelu grada uvjek sam isao tamo, uvjek je bila na istom mjestu, uvjek je bilo para u njenoj kutijici (vjerojatno je dosta ljudi osjetilo u njoj ono sto i ja), i uvjek iznova davao sam i ja pokoji dinar, ponekad kad bih dosao kuci prosao bih i vatru kod svojih ponekada, pa u sto sam potrosio pare pa gde su itd, nisu to neke pare bile ali u izbjeglickoj neimastini svaki dinar se racunao, primao sam kritike cuteci i nekako s gustom, nikom nisam govorio gde su otisle pare, to je nekako preraslo u neki ritual izmedju mene i te bake.
Sve cesce sam se uvatio da kad god sam u tom djelu grada da namjerno idem u taj podhodnik a nikakvog posla nisam imao tamo, i svaki puta bi se ponavljala ista stvar, uvjek je baka sjedilaa tamo, uvjek cutljiva, tiha, cista i uredna, ponosna i uvjek velika, najveca medju svim tim ljudima na terazijama (velika duhom), i uvjek bih dao nesto uvjek pozdravio sacekao malo i otisao.
Sve dok jednog dana, naidjem ja i nje nema tamo. tako me nesto strefilo, ubilo u pojam, nemogu opisati, pomislio sam na najgore, obazirao sma se okolo, nigde je nema ... par puta sam tog dana dolazio, nije je bilo.
Sutra dan sam jedva docekao da dodjem opet tu i opet je vidim "moja" baka je opet tamo, ma doslo mi je da joj potrcim preko onih stepenica, zagrlim, al nisam znao kako ce reagovati i ponovim vec ko zna koliko puta ritual, pridjem joj zavucem ruku u dzep i uzmem vec unepred pripremljen kovani novac i taman da ga stavim u kutiju, kad baka me uvati za ruku, ukocio sam se u pokretu !!
Pogleda me onako njezno, toplo, sujetno iz dubine svoje sstaracke duse i rece starackim glasom ubjedljivim Krajiskim akcentom: "nemoj sine, dosta si davao nemas ih ni ti".
Grlo mi se steglo, nisam znao sta bih rekao, jednostavno zamracilo mi se pred ocima, emocije su navrle, pustila mi je ruku i ja stavim novac i cuteci polako krenem i cujem iza sebe "Bog te blagosovio sine".
Za par dana sam otisao za Australiju, neznam sta je sa tom bakom sada, al znam jedno, nikad je necu zaboraviti.
I sad me jeza prolazi dok ovo pisem .....
LinkBack URL
About LinkBacks
Krajišnici
Citiraj
uncane:
Zabilješke