Tema: Svetac dana

Na Zemlji žive dobri ljudi koji svojim djelima postaju sveti. Nama su putokaz da svetost nije nedostižna već je u nama - samo je svojim dobročinstvima trebamo uzeti.

25. lipnja: Sveti Vilim

Sveti Vilim (San Guglielmo) iz Vercellija, pustinjak i osnivač benediktinske družbe od Monteverginea. Rodio se 1085. u Vercelliju (Pijemont) kao sin plemićke obitelji. Rano je ostao siroče pa je već u 15. godini obukao redovničku odjeću i hodočastio u mnoga svetišta, a prije svega u glasovito svetište svetog Jakova u Composteli u Španjolskoj. Krenuo je i prema Svetoj zemlji a, prema predaji, na tom putu učinio je svoje prvo čudo vrativši vid nekom siromašnom slijepcu. Shvatio je da ga Gospodin ne treba na Istoku već u Italiji i zadržao se na brdu Montevergine, planinskom masivu između Nole i Beneventa u Campaniji. Tamo si je sagradio ćeliju i ostao u njoj godinu dana posve sam, a od živih bića društvo su mu činili samo vukovi i medvjedi, njegovi prijatelji. Prema predaji, ukazala mu se Marija i pozvala ga da na tom mjestu podigne svetište. U izgradnji crkve u početku mu je pomagao samo njegov pitomi vuk. Kasnije su se oko njega počeli skupljati učenici, s kojima je 1119. osnovao družbu pustinjaka od Monteverginea, zasnovnu na benediktinskim pravilima. Tamo je nastalo redovničko naselje s crkvom koju je 1124. posvetio Ivan, biskup iz Avellina. Vilim je želio i dalje provoditi u djelo svoj strogi pustinjačko-samotnički ideal, pa je 1128. s nekoliko učenika ostavio Montevergine i nastavio osnivati redovničke zajednice, naselja i samostane na mnogim mjestima južne Italije. Bio je strogi pustinjak na surim brdima i samotničkim ravnicama, propovjednik i apostol siromašnoga puka na prostranim poljima, a nije se ustručavao ulaziti ni u palače velikaša. Prihvatio je pravilo svetoga Benedikta, uključio se u benediktinski duhovni pokret, ali je jako naglašavao strogu pokoru i molitveni život. Njegovi monasi nose bijelu odjeću, a njegove su se ustanove proširile naročito u južnoj Italiji i na Siciliji. Preminuo je na današnji dan, 25. lipnja 1142., u samostanu San Salvatore (danas San Guglielmo) u Goletu, nedaleko gradića Sant'Angelo dei Lombardi (provincija Avellino). Njegovo tijelo je 1807. preneseno na Montevergine, a na njegovom grobu dogodila su se mnoga čudesa. Zaštitnik je Irpinije, područja u okolici Avellina te mnogih naselja, župa i crkava.

26. lipnja: SV. IVAN I PAVAO, MUČENICI
Sveti Ivan i Pavao, rimski mučenici iz IV. stoljeća. Opis njihova mučeništva govori o njima kao o braći po krvi i vjeri. Rimljani, bili su potajno mučeni u svojoj kući na brežuljku Monte Celio u Rimu, po svemu sudeći na današnji dan, 26. lipnja 362., a tamo su i pokopani. Opis toga mučeništva sačuvao se u više od sto rukopisa. Bili su u velikoj milosti Konstantine, kćeri cara Konstantina, ali kad je na vlast došao Julijan Odmetnik, koji je ponovo htio uspostaviti poganstvo, postali su sumnjivi. Pokušali su ih nagovoriti na nijekanje kršćanske vjere, ali kada to nije uspjelo, stavili su ih na muke, a potom im odrubili glave. Po nekim izvorima bili su ugledni rimski građani, dvorski službenici, po nekima časnici, a po nekima đakoni rimske Crkve i prijatelji siromaha. Glasoviti i štovani mučenici ušli su Rimski misni kanon, Jeronimov martirologij te u mnoge sakramentare, njihovo bratstvo u vjeri i mučeništvo slave molitve i predslovlja, a ušli su i u Litanije svih svetih. Njima u čast podignute su bazilike na Monte Celiju u Rimu (Santi Giovanni e Paolo al Celio) i u Veneciji (San Zanipolo). Zaštitnici su povoljnih vremenskih prilika te brojnih naselja, učilišta, župa i crkava diljem svijeta i hrvatskih krajeva (Pazin, Šumber kod Svete Nedelje u Istri, Žbandaj kod Poreča, Petrčane kod Zadra, Ložišća kod Milne na Braču).

Originalni autor citata je Medeni

Cijela ta priča oko "Marije" i gradnje crkva,kapelica i svetišta podsjeća me da...

Svoj ikonoklazam elaboriraj na drugoj temi i ne trolaj po svakoj temi koja nije po tvojim mjerilima. Ja te neću razuvjeravati i poštivam tvoje opredjeljenje. Valjda mogu i ja imati svoje bez tvoje apologetike.
Katekizam Katoličke crkve: »Kršćansko štovanje slika nije suprotno prvoj zapovijedi, koja zabranjuje kumire. Doista, čast iskazati slici odnosi se na onoga koji je slikom prikazan, i tko štuje sliku, štuje osobu koja je na njoj prikazana. Čast iskazana svetim slikama jest čašćenje puno poštovanja a nipošto klanjanje, koje pripada samo Bogu.«

27. lipnja: Sveti Ćiril Aleksandrijski, biskup crkveni naučitelj (370.-444.)


Pisati o svetom Ćirilu Aleksandrijskom nije lako jer njegov život bijaše pun sjena i ljudskih slabosti. One su proizlazile iz njegove veoma žestoke i svadljive naravi koja, kad se zapalila i upala u borbu, nije birala sredstva. Njegov privatni život bio je doduše moralno besprijekoran, a pravovjernost na visini, ali njegov postupak prema protivnicima nije odavao duh Evanđelja. Zbog toga njegovu svetost moramo više promatrati iz njegovih spisa, nego iz ostalih njegovih čina. Nakon Efeškog sabora g. 431., na kojem se borio za pravovjerje i čast Bogorodice, pa sve do svoje smrti 24. lipnja 444. imao je prilike u molitvi i kajanju okajati svoje postupke.
Ćiril Aleksandrijski, posljednji veliki predstavnik aleksandrijske škole i grčko-kršćanske književnosti u Egiptu, rodio se oko g. 370. Bio je učenik svog strica Teofila, aleksandrijskog patrijarha, od koga je naslijedio ne samo patrijaršijsku stolicu već i žestinu i svadljivost u vođenju vjerskih rasprava. Jedno je vrijeme medu monasima provodio monaški život. Godine 403., već kao svećenik, pratio je svoga strica Teofila na sabor "pod hrastom", koji je s patrijaršijske stolice u Carigradu svrgnuo sv. Ivana Zlatoustog poslavši ga u progonstvo. G. 412. Ćiril je postao aleksandrijski patrijarh.
Odmah je na početku pokazao pomalo agresivnu tvrdoću svoga značaja u odnosu prema krivovjercima novacijancima i prema Židovima. Ovi su u Aleksandriji digli neku bunu pa su bili protjerani.
Kad je predstavnik antiohijske teološke škole monah Nestorije god. 428. postao carigradski patrijarh, počeo je širiti i javno izlagati nauk da su u Kristu dvije osobe: božanska i ljudska. Zbog toga prema njemu nemamo prava Mariju nazivati Bogorodicom jer ona nije ništa drugo nego "majka čovjeka zvanoga Isus". Takvo nešto javno naučavati vrijeđalo je osjećaj kršćanskih vjernika koji su vjerovali da je Marija Bogorodica. I njihov ih osjećaj nije varao. Pokazalo se opet kako bi se pastiri duša, učitelji i teolozi, morali više obazirati na pobožni osjećaj vjernika. Kako su istočnjaci u teološkim pitanjima veoma temperamentni, uzbudiše se silno duhovi. U borbu se strastveno upustio i Ćiril Aleksandrijski. On je udario po Nestorijevu nauku kao po krivovjerju, a o tome je u pismu obavijestio i papu Celestina I. Valjalo je posredovati jer je krivovjerni nauk iznosio biskup tadašnje prijestolnice Rimskoga Carstva.
Papa Celestin I. u pismu od 11. kolovoza 430. naredio je Nestoriju, carigradskom biskupu, da po primitku pisma mora pismeno opozvati svoj nauk u roku od deset dana. Ako to ne učini, bit će izopćen iz crkvenoga zajedništva. Taj je dokument papa povjerio Ćirilu Aleksandrijskom obvezavši ga da ga proslijedi Nestoriju. Ako taj odbije nalog, neka ga Ćiril svrgne s carigradske biskupske stolice. Papa je prijepis toga pisma poslao isto tako antiohijskom i jeruzalemskom patrijarhu kao i primasu Makedonije "tako da naš sud o Nestoriju, to jest Kristov božanski sud nad njim bude poznat". Tu se već jasno vidi kako je u važnim pitanjima rimski biskup već tada obavljao primat vlasti.
Ćiril je prihvatio papin nalog te protiv Nestorija sastavio glasovitih dvanaest "anatema" prokletstava. Te je anateme odobrila jedna sinoda egipatskih biskupa. Za Duhove g. 431. car Teodozije II. najavio je sabor u Efezu. Taj je sabor osudio Nestorija i lišio ga patrijaršijske stolice. Ćiril se na tome saboru ponio odviše autoritativno i na neki način bezobzirno jer nije htio čekati dolazak sviju istočnih biskupa, pa i samih papinih legata. Sabor je u Efezu 22. lipnja 431. proglasio člankom vjere da je Marija Bogorodica i time udario dogmatske temelje štovanja Majke Božje. Narod je zbog toga dao oduška svojoj radosti te biskupima uvečer priredio bakljadu.
No Ćirilov protivnik i suparnik Ivan Antiohijski sazvao je protiv njega sabor, na koji su se skupila 43 biskupa, a carski su vojnici Ćirila uhvatili i strpali u zatvor. Dok je on u zatvoru pisao Tumačenje 12 poglavlja, njegovi su sljedbenici uspjeli uvjeriti cara da i on osudi Nestorija te ga svrgne s biskupske stolice. Sabor je bio raspušten, Ćiril se vratio u Aleksandriju, no borba se nastavila. Vodio ju je i Ćiril u mnogim pismima što ih je napisao. Umro je g. 444., a da nije doživio mir među biskupima i teolozima.

28. lipnja: Sveti Irinej (135. - 202.)

Sveti Irenej, slavni lyonski biskup, napisao je prvi prikaz svega poklada kršćanskog nauka i na taj način postao utemeljitelj kršćanske teologije ili »otac katoličke dogmatike«, kako ga neki nazivaju. Potjecao je iz Male Azije, vjerojatno iz Smirne. Tamo je još bila veoma živa tradicija o apostolima koji su ondje djelovali, a osobito o sv. Ivanu i sv. Pavlu. Ne znamo za godinu Irenejeva rođenja. Ono se zbilo vjerojatno sredinom II. stoljeća. Podrijetlom je bio Grk, a u mladosti je stekao izvanredno bogatu i svestranu izobrazbu.

Dobro je poznavao Sveto pismo i prve spise ranih kršćanskih pisaca, uz to je bio načitan djelima klasične književnosti, a poznavao je i spise raznih krivovjeraca svoga vremena.Glavni je pak Irenejev učitelj bio sveti Polikarp, biskup u Smirni. Prema vlastitom priznanju, njegov je nauk požudno u srce upijao i njime se hranio. Ličnost toga biskupa učinila je na njega silan dojam. On ga više nikad nije mogao zaboraviti pa je još i u starosti rado pripovijedao o svojim susretima s Polikarpom, koji je bio učenik apostola Ivana.

Ne znamo točno godinu kad je Irenej iz Male Azije došao u Galiju, u Lyon, a nije nam sa sigurnošću poznato ni koji je razlog njegova dolaska. Kršćanstvo se u Lyonu ukorijenilo već u prvoj polovici II. stoljeća i to među pučanstvom što se doselilo iz Azije. Vodenim putem to baš i nije bilo nemoguće. Oko g. 177. u Lyonu se već nalazila brojna kršćanska zajednica, dobro organizirana, kojoj je kao biskup stajao na čelu devedesetogodišnjak Potin. Među njegovim svećenicima nalazio se i Irenej. Sv. Grgur Turonski, biskup, piše u svojoj Povijesti Franaka »da je Irenej u biskupstvu naslijedio mučenika Potina i da je svojim propovijedanjem u kratko vrijeme učinio kršćanskim cijeli grad Lyon«.I otac crkvene povijesti, Euzebije iz Cezareje, dao nam je jedan siguran i dragocjen podatak iz Irenejeva života.

On piše: »U to se vrijeme, to jest oko g. 190., razbuktala rasprava od velike važnosti. Crkve iz cijele Azije, oslanjajući se na jednu veoma staru predaju, mislile su da Spasiteljev Vazam (Uskrs) valja slaviti četrnaestoga dana u mjesecu nisanu, u kojigod dan sedmice pao. (Točno onako kako su stari Židovi slavili svoju Pashu.) Crkve pak svega ostaloga svijeta nisu slijedile taj običaj – već su slavile Uskrs u nedjelju poslije četrnaestoga nisana.«O istom se pitanju slavljenja Uskrsa već raspravljalo koncem g. 154. ili početkom 155. između pape Aniceta i sv. Polikarpa, koji baš zbog toga bijaše došao čak u Rim. Tada se pitanje nije riješilo. Za vrijeme pape Viktora održane su tri biskupske sinode na kojima su se svi biskupi, osim onih iz Azije, izjasnili za slavljenje Uskrsa u nedjelju.Euzebije nastavlja: »Zbog takvog držanja azijskih biskupa htio je pročelnik Rimske crkve Viktor iz crkvene zajednice isključiti cijelu Aziju. No mnogi su mu biskupi pisali i poticali ga na promicanje mira, jedinstva i ljubavi.

Među njima je bio i Irenej, koji je pisao u ime crkava Galije, kojima je predsjedao.« Euzebije, navodeći odlomke iz Irenejeva pisma, zaključuje ovako: »Irenej, čije ime znači mirotvorac, bio je to i u svome ponašanju.« Čitavo se to mučno pitanje između zapadne i istočne Crkve, na sreću, povoljno riješilo i tako nije došlo do raskola. I azijske su se crkve u slavljenju Uskrsa složile s Rimskom crkvom.Unatoč Isusovoj jasnoj želji i molitvi za jedinstvo Crkve, u njoj je kroz cijelu njezinu povijest sve do danas u većoj ili manjoj mjeri prisutna opasnost raskola. Ona je rodila velikim istočnim raskolom, rodila je raskol u doba reformacije, rodila je brojnim manjim, ali ipak tragičnim raskolima. Ta je opasnost naročito prisutna onda kad fanatizam pobijedi istinsku evanđeosku ljubav.

U tome pogledu od povijesti, na žalost, nismo mnogo naučili. Da smo naučili, u današnjoj Crkvi u tolikoj mjeri ne bi bile prisutne opasnosti od raznih razdora i raskola, koji trgaju ne samo nešivenu Kristovu haljinu, već i samo njegovo otajstveno tijelo. Sveti Irenej, mirotvorac, svojim primjerom i držanjem uči nas kako da promičemo crkveno jedinstvo.O mučeničkoj smrti sv. Ireneja govore sv. Jeronim i sv. Grgur Turonski. Ovaj posljednji izričito tvrdi da je Irenej »život završio mučeništvom«. Bilo je to za Septimija Severa i njegova progonstva kršćana između 202. i 203. godine. Grgur piše: »Irenej je pokopan u bazilici Svetog Ivana, pod oltarom. S jedne mu je strane položen Epipodij, a s druge mučenik Aleksandar. Prah, s vjerom sabran iz tih grobova, liječi odmah bolesnike. U toj se kripti krije velika slava koja je, mislim, vrijednost mučenika.«Ta je bazilika tijekom vremena promijenila svoje ime, a za vrijeme hugenotskih ratova u Francuskoj bila je g. 1562. opustošena te njezine relikvije obeščašćene.

Na brežuljku Fourvière, u starom dijelu Lyona, nalazi se danas crkva Sv. Ireneja koja čuva trajnu uspomenu na njega. Na ulazu u kriptu te crkve stoji natpis: »Tu je kriptu dao sagraditi sv. Pacient, lyonski biskup u V. stoljeću, na mjestu gdje su sv. Potin i sv. Irenej, poslani u Lyon od sv. Polikarpa, učenika apostola Ivana, sakupljali prve kršćane. Tu su bili pokopani brojni mučenici.«Od vjerodostojnih djela sv. Ireneja sačuvane su nam dvije rasprave: Dokazivanje apostolskoga propovijedanja i Izlaganje apostolskoga propovijedanja. U njima sv. Irenej na kratak i sažet način izlaže tradicionalni nauk Crkve o Bogu Ocu, stvoritelju; o Bogu Sinu, otkupitelju; o Duhu Svetom, koji je prosvjetljivao proroke i vodio pravednike.Međutim je Irenej izišao na glas kao teološki pisac svojim djelom Protiv hereza.

U prvom dijelu toga djela svetac raskrinkava lažne nauke gnostika Ptolomeja, Valentina, Marka, kao i njihovih prethodnika sve tamo do Simona Maga. To čini prema načelu »da valja razotkiti teorije, kako bi na vidjelo došla zabluda«. Svim tim krivim naucima Irenej kao mjerilo istine postavlja tradicionalan nauk Crkve. Zlatno pravilo koje od svoje vrijednosti i suvremenosti ni danas nije ništa izgubilo. I kad bi ga se u Crkvi svi s poštovanjem držali, manje bi bilo krivih i problematičnih teoloških stavova.U drugoj knjizi toga velikoga djela Protiv hereza Irenej razlozima razuma pobija gnostički nauk. U trećoj isto čini, ali samo iz nauka apostola, koji se nalazi sadržana i sačuvana u Svetome pismu i apostolskoj predaji.

U četvrtoj knjizi istoga djela Irenej pobija gnozu Gospodinovim govorima, riječima samoga Gospodina u Novom, pa čak i u Starom zavjetu, jer su prema njemu Mojsijevi i proročki spisi riječi samoga Krista Gospodina. I napokon, u petoj i posljednjoj knjizi Irenej zaključuje svoju borbu protiv krivih nauka ostalim Gospodinovim govorima te apostolskim pismima, osobito poslanicama svetoga Pavla.Prema svetom Ireneju, dragocjeni poklad vjere »kao dragocjeni napitak, čuvan u najboljoj posudi, pod utjecajem Duha Svetoga, neprestano pomlađuje i priopćava svoju mladost samoj posudi što ga sadrži«. Ta je posuda Crkva. Crkvena se tradicija, do koje Irenej kao i toliki drugi apostolski oci i učenici toliko drži, nalazi u svakoj crkvi, a pogotovo u onima koje su osnovali sami apostoli.

To vrijedi za Crkvu u Efezu, koju je osnovao sv. Pavao, a vodio sv. Ivan, za Crkvu u Smirni, koju je vodio apostolski učenik sv. Polikarp, a na najosobitiji način za Crkvu u Rimu, osnovanu od sv. Petra i sv. Pavla, i s kojom se zbog njezina ugleda moraju slagati sve druge crkve. Tu je silno naglašena uloga rimske u sveopćoj Crkvi. Ona ima pravo vodstva, ona mora biti počelo jedinstva svih mjesnih crkava u jednoj sveopćoj-katoličkoj Crkvi.Dragocjena je Irenejeva nauka i o Euharistiji, zatim o Blaženoj Djevici Mariji, koju naziva »novom Evom«, tj. novom majkom svega otkupljenoga čovječanstva.Zanimljivo je i veoma poučno uočiti motiv koji je Ireneja vodio kod pisanja njegova velikog djela Protiv hereza.

Bila je to ljubav. On sam o tome piše u uvodu: »Ja sam, doduše, nenaviknut na pisanje, nemam u tome nikakve vježbe, ali me na to tjera ljubav.« Njemu nije do toga da osudi one u zabludama, već da ih pridobije za »Isusa Krista, koji je iz neizmjerne ljubavi postao ono što smo mi, da bi nas usavršio u onome što je on«. Ljepšeg motiva za pisanje doista nije mogao imati. Taj motiv govori o njegovoj izvanrednoj ljudskoj i kršćanskoj plemenitosti.Veliko djelo svetog Ireneja svoju vrijednost ima još i danas. Po njemu je postao svjetionik ne samo svog vremena, već i kasnijeg doba. Na njega su se pozivali toliki sveti Oci, crkveni naučitelji i teolozi. U novije doba veliki je švicarski teolog Hans Urs von Balthasar g. 1943. sastavio lijepu antologiju tekstova sv. Ireneja, preveo ih, protumačio te izdao pod naslovom Geduld des Reifens (Strpljivost dozrijevanja).

Isti je vrijedni teolog i pisac izdao veliku zbirku Menschen der Kirche (Ljudi Crkve). U njoj u prvom licu govore osobe koje su uzori crkvenoga života. Među prvima je sveti Irenej. I s pravom, jer je on svojim životom, pisanim djelima i mučeničkom smrću divan uzor života u Crkvi i s Crkvom.Djelo svetog Ireneja Protiv hereza i Henri de Lubac, drugi veliki teolog današnjice, smatra orijentacijskim za čitav svoj teološki rad. On ga je čitao kao mlad teolog i veliki ga lyonski naučitelj više nije ostavljao. Postao mu je u teologiji životnim pratiocem. Poznavaoci velikog teološkog djela, što ga je stvorio de Lubac, uvidjet će da je taj u svetom Ireneju imao odličnog teološkog pratioca i vodiča. Henri de Lubac, Hans Urs von Balthasar, Jean Danielou, Hugo i Karl Rahner, sve od reda veliki suvremeni teolozi, znali su uranjati u djela svetih Otaca te u njima otkriti poruke koje su potrebne i dragocjene baš za naše vrijeme. Sveti Oci, pa tako i sveti Irenej, veoma su zanimljive i snažne ličnosti koje i našem vremenu mogu uliti novu životnost, ono od čega su sami živjeli i što im je bilo nepresušno nadahnuće za njihova velika i sadržajna teološka djela.Okusimo još po koju Irenejevu misao! – »Božji je sjaj životvoran.

Na životu imaju, dakle, udjela oni koji Boga gledaju. To je razlog zbog kojega se onaj koji je nedohvatljiv, neshvatljiv i nevidljiv nudi da ga ljudi vide, shvate i dohvate kako bi oživio one koji ga shvaćaju i vide. Nemoguće je, naime, živjeti bez života, i nema života osim dioništvom na Bogu, a to se dioništvo sastoji u gledanju Boga i uživanju njegove dobrote.Stoga će ljudi vidjeti Boga da bi živjeli postavši besmrtnima tim gledanjem i doprli do samoga Boga. Upravo su to, kako sam već rekao, slikovito predoznačili proroci, naime da će Boga vidjeti ljudi koji nose njegova Duha i vazda očekuju njegov dolazak…«

Prvo ću zahvaliti Petru na ovoj meni zanimljivoj temi koju volim čitati ali isto tako Medenom ka vjernom kritičaru . Nije loše , nikada nije loše vidjeti drugačije, ajmo reći više strana i na tome svaka čast obojici. Mi koji čitamo tako imamo mogućnost sami odabrati zato mi je drago što su osobna prepucavanja ostavljena po strani ,te se iznose vlastita uvjerenja.

29. lipnja: SVETI PETAR I PAVAO, apostoli (+ 67)


U kalendarima postoji cijeli niz svetaca koji se zajednički slave ili zazivaju. Navest ću samo neke: Šimun i Juda, Fabijan i Sebastijan, Ivan i Pavao, Kuzma i Damjan, Gervazije i Protazije, Ćiril i Metodije, Henrik i Kunigunda. Različiti su razlozi da su ti sveti skupa: bračna veza, bratstvo po krvi, zajednička smrt ili zajednički grob. Zanimljivo je da se iz apostolskog zbora braća zajedno ne slave: Petar i Andrija, Ivan i Jakov. Oni se slave posve odijeljeno. Ali se zato zajednički slave i često zazivaju kao apostolski prvaci sveti Petar i Pavao. Oni su se u životu rijetko susretali, ali ih je zajednička mučenička smrt zauvijek sjedinila. O njihovu životu najviše znamo iz novozavjetnih spisa. U želji za kratkoćom i sažetošću mi ćemo baciti pogled na te apostole na onim trima mjestima gdje su se sreli.
Prvo je mjesto njihova susreta bio Jeruzalem, sveti grad, gdje je umro i uskrsnuo naš Gospodin, odakle je uzašao na nebo; kamo je poslao Duha Svetoga. Povijest obraćenja sv. Pavla dobro nam je poznata, jer ju je u Djelima apostolskim tako zorno opisao sv. Luka. Pavao je kao progonitelj pošao u Damask da ondje pohvata kršćane. Pred Damaskom mu se ukazao Gospodin i uputio ga na Ananiju, koji ga je pokrstio. Nakon toga je proveo tri godine u Arabiji. "Kasnije sam uzišao u Jeruzalem da upoznam Kefu (Petra), i s njim sam ostao petnaest dana" (Gal 1,18).
Pavao je svoje apostolsko poslanje primio od samoga Gospodina. Za njega je pisano: "Taj je čovjek moje izabrano sredstvo da donese moje ime pred pogane i kraljeve, i sinove Izraelove" (Dj 9,15). Zato se on s neprikrivenim ponosom na početku poslanica naziva: "Pavao, apostol Isusa Krista". Pa ipak, kao apostol i misionar, evangelizator, ne radi na svoju ruku. On je, doduše, za svoje vrijeme imao veliku izobrazbu. Studirao je kod učenog Gamaliela u Jeruzalemu. Bio je, dakle, kvalificirani teolog. Što je onda mogao naučiti od galilejskog ribara Petra? Po što je k njemu išao? Zar samo na pohod iz učtivosti? - Ne, sigurno ne! On nije imao ništa od one nadutosti nekih današnjih teologa koji na biskupe gledaju kao na neznalice i zaostale. Pavao je znao da je Petar stijena i zato je tražio zajedništvo s njime. I ne samo s njime već i s ostalim stupovima kršćanske zajednice. Želio je imati sigurnost da radi pravo. On je poštivao načelo: "Ništa bez Petra!" I ono što će ga kasnije sveti Ignacije Antiohijski oblikovati ovako: "Ništa bez biskupa!" Velik si, Pavle, u svojim misijskim putovanjima, u svojoj apostolskoj revnosti, u neutrudivu zalaganju, u mukama i smrti, koje si za Gospodina podnio, no velik si i u poštivanju hijerarhijskih vrednota! Svaka ti čast, Pavle!
Petnaest godina kasnije Pavao se na Apostolskom saboru u Jeruzalemu opet susreo s Petrom. U međuvremenu je prokrstario Malom Azijom i tolike pogane priveo k svjetlu Evanđelja, pokrstio ih i medu njima osnovao kršćanske zajednice, mjesne Crkve. Krstio ih je ne nalažući im teret Mojsijeva zakona. Za svoj rad želio je potvrdu i priznanje "apostola i starješina sa svom Crkvom" (Dj 15,22).
Kad je na tome Apostolskom saboru "nastalo žestoko raspravljanje, digao se Petar" (Dj 15,7) i spor se oko pokrštavanja pogana riješio autoritativno. "Čemu sada iskušavate Boga stavljajući učenicima na vrat jaram koji ni naši očevi ni mi ne mogosmo nositi? Uostalom, mi vjerujemo da smo spaseni, jednako kao i oni - biva pogani - milošću Gospodina Isusa" (Dj 15,10-11). To je Pavao i želio znati. Saznavši, nije više imao problema. Da Crkva tada u Petru i apostolima nije imala sigurno vodstvo, postala bi židovska sekta, produženje sinagoge.
Drugo mjesto Pavlova susreta s Petrom bila je Antiohija. Taj susret opisuje sam Pavao u Poslanici Galaćanima ovako: "A kad je Kefa došao u Antiohiju, ja sam mu se u lice suprotstavio, jer je zavrijedio osudu. On je, naime, prije nego su došli neki iz Jakovljeve okoline, jeo s poganima, ali kad ovi dođoše, on se zbog straha od obrezanih poče povlačiti i kloniti. Njemu su se u pretvaranju priključili i ostali Židovi, tako da je njihovim pretvaranjem bio zaveden i Barnaba. Ali kad sam vidio da ne idu pravo prema istini Evanđelja, Kefi pred svima rekoh. 'Ako ti koji si Židov živiš poganski, a ne židovski, kako možeš siliti pogane da žive židovski?'" (Gal 2,11-14).
Ne pobija li taj susret onaj u Jeruzalemu? - Ne pobija, jer je tu riječ ne o nauku već o ponašanju. Papa u svom privatnom životu i ponašanju nije nepogrješiv, a još manje bez grijeha. On se priznaje grješnikom te ispovijeda svoje grijehe kao i ostali. On je nepogrješiv - ili još bolje - nezabludiv kad kao učitelj vjere naučava vjerske i ćudoredne istine. Zbog toga se tekst u poslanici Galaćanima krivo uzima da bi se oborio Petrov primat i nepogrješivost.
"Da je Petar s Pavlom bio bitno istog mišljenja, pokazalo se jasno već na Apostolskome saboru; i prije nego su došli ljudi iz 'Jakovljeve okoline' on se posve drukčije vladao. Ono što se u Antiohiji dogodilo medu dvojicom apostola, nije bio nikakav lom. Petar je uvidio da u postupku nije bio ispravan te ga promijenio. Zajednička zadaća, ljubav prema zajedničkom Gospodinu nadvladala je - i kod jednog i kod drugog - osobnu zadjevicu te osigurala mir u zajednici. Ta nezgoda mogla bi poslužiti kao primjer kako da se izglade nesuglasice i u današnjoj Crkvi" (Ernest Schmitt).
Petar i Pavao opet su našli zajednički jezik i držanje. To su mogli naći jer im je bilo stalo više do općeg nego do osobnog dobra, jer su za Crkvu bili spremni sve žrtvovati. Hrabro su se izdigli iznad one u Crkvi ne baš tako rijetke niske uskogrudnosti i sebičnosti koja fanatički traži samo svoje pravo, svoje interese, svoje probitke. A da bi se opravdala, poziva se na svoje povijesne zasluge. U Crkvi svi treba da služimo ne pozivajući se ni na kakve svoje zasluge.
Treće je mjesto Petrova i Pavlova susreta bio Rim. Ondje su za Neronova progonstva poginula oba apostola. Svoje su propovijedanje zapečatili krvlju, Petar razapet naglavce u Vatikanu, a Pavlu je na Ostijskoj cesti bila odrubljena glava. Sve tamo do g. 130. imamo zajamčenu tradiciju o štovanju grobova apostolskih prvaka. Nad njihovim se grobovima dižu veličanstvene bazilike koje svaki rimski hodočasnik s poštovanjem obiđe. No po cijelome katoličkome svijetu dižu se brojne crkve i katedrale u čast svetih apostolskih prvaka.


U životu je najvažnije iskustvo vjere. Vjernik bez iskustva vjere nemoćan je ikome posvjedočiti da se isplati biti vjernik. Vjernik bez iskustva vjere je poput čovjeka koji u Ijetnjem vrućem danu zna da postoji sladoled, ali samo u slastičarnici, zna da postoje milijarde novca, bogatstvo i ispunjenje njegovih želja, ah samo u teoriji. Obični vjernici misle da se ne može po vjeri nešto imati na ovom svijetu, nego samo poslije smrti. Tako oni ne žive riječ Svetog pisma i ne ulaze u njegovu stvarnost. Vjernik s iskustvom vjere može druge uvjeriti da Bog postoji i dovesti ih do iskustva vjere. On zna da se može evangelizirati svijet.
Apostoli Petar i Pavao bili su jednostavni ljudi poput nas danas. Petar je bio ribar, a Pavao visoko naobraženi teolog. Obojica su bih vjernici židovske vjere, ah bez nekog iskustva vjere, stoga obični, svagdašnji ljudi. Petar je rekao Isusu: »Odlazi od mene, jer sam čovjek grešnik«. Pavao je umjesto ljubavi koju je naređivalo Sveto pismo išao progoniti i zatvarati kršćane. U čemu je bila njihova veličina? Kad su doživjeli preokret?
Petra je Isus zapazio, čvrsto uzeo za ruku i rekao mu: »Pođi za mnom.« Pavla je Isus srušio s konja, ukazao mu se i rekao mu da će ga od sada upotrijebiti da bude navjestitelj njegove Radosne vijesti. Petar se dugo opirao Isusu, nije prihvaćao ono što Isus govori. Griješio je, plakao, suprotstavljao se Isusu i kajao, bježao od njega i vraćao mu se. I ustrajao je do kraja. Nakon najtežeg razočaranja, Isusove smrti, nije odustao, jer ga je Isus uporno tražio. Na Duhove je doživio iskustvo Duha Svetoga, primio darove Duha i iskustva vjere te je počeo držati govore koji su obraćali tisuće ljudi. Zbog tog iskustva koje je dobio na Duhove, mogao je liječiti bolesnike; ljudi su bolesnike iznosili na trgove da Petrova sjena padne na njih, i bili bi izliječeni.
I Pavao se opirao Isusu. Isus ga je srušio na tlo na putu za Damask. Tada je Pavao upitao: »Gospodine, što hoćeš da činim?« Isus mu je rekao neka primi krštenje i slijedi njegove stope. Pavao je to učinio, progledao, dao se krstiti i počeo naviještati vjerno po Maloj Aziji sve do Grčke i do blizine naših krajeva, a na kraju dospio i u Rim, gdje je smrću svjedočio za Isusa iz Nazareta. Nije žalio života, jer je bio svjestan koliko mu Isus znači. Pisao je: »Znam kome sam povjerovao«. »Meni je živjeti Krist, a smrt samo dobitak«, kaže on. »Znam kome sam povjerovao« - to je Pavao živio. Iskustvo pred Damaskom, iskustvo krštenja, a onda iskustvo u pustinji damaščanskoj i u dugoj molitvi, iskustvo prve Crkve, prijateljstvo vjernika Barnabe, a onda razgovor s apostolima u Jeruzalemu, i napokon iskustvo koje je dobivao propovijedajući Božju riječ i videći kako se ljudi obraćaju, te kako su mnogi bili izliječeni njegovom molitvom i vjerom, sve mu je to dalo snagu da bude ponosan do kraja što je smio biti Isusov učenik. Iskustvo Duha Svetoga dalo je Petru snage da izdrži sve nedaće i progonstva. Bio je bačen u tamnicu, Herod ga je htio drugi dan pogubiti te tako pridobiti narod za sebe. No, Petra je anđeo vezanog lancima između četiri stražara izveo kroz vrata, odveo do Markove kuće, gdje je prva Crkva cijelu noć molila za njega, te je Petar otišao iz Jeruzalema i tako se spasio. Petar je kasnije stalno molio. To mu je iskustvo molitve davalo mudrost da shvati da je Stari zavjet prošao, da je Isus donio novi savez, da je došlo ispunjenje svih obećanja Starog zavjeta, i da treba ljubiti Boga i čovjeka. Ljubiti Boga i čovjeka, ali ne samo živeći za njih, nego i umirući za njih. To su pokazali i Petar i Pavao. Petar je imao odlučnosti otići u Cezareju rimskom građaninu, nežidovu Korneliju, ući u njegovu kuću, makar to po židovskom zakonu nije smio, te mu navijestiti Isusa. Pavao je molio danonoćno. Imao je iskustvo Boga i dar jezika, proročku vi čudesnu snagu, te je propovijedao najprije Židovima, a kada oni nisu poslušali, poganima, makar to po židovskom zakonu nije smio. Pavao je znao da nas je Krist uveo u slobodu. Ali ne u slobodu za zlo, nego od zla, da pobjeđujemo zlo, Zloga i nečovještvo, te da živimo ljepotu, plemenitost i draž pravde, ljubavi i povjerenja.
Petar i Pavao su zbog toga prvaci apostolski u Katoličkoj crkvi. Obični ribar došao je na visoko dostojanstvo, čast i slavu, da ga tisućudevetstogodišnje kršćanstvo poštuje, vjeruje mu i ljubi ga. Sveti Pavao je mogao ostati običan, mali teolog u židovskom narodu. No, on je povjerovao Isusu i stekao iskustvo vjere, te postao veličanstveni teolog, čudesni čovjek kojeg slijede tisuće, vjeruju mu i časte ga. Od ubojice i protivnika postao je čovjek ljubavi, povjerenja i praštanja.
Petar i Pavao svjedoče da je moguće biti nov čovjek.

30. lipanj: Sveti prvomučenici Rimske crkve

Godine 64., 16. srpnja izbio je požar koji je djelomično ili posve uništio više gradskih četvrti u velikom Rimu. U gradu je nastalo silno neraspoloženje koje se lako moglo pretvoriti u bunu protiv samovoljnika i tiranina u carskome grimizu. U strahu za vlastitu kožu Neron je bacio krivnju na nedužne kršćane. I tako je buknulo prvo progonstvo protiv kršćana u samome Rimu.
Rimski povjesničar Tacit u svojim Analima (Ljetopisima), u 15. poglavlju, govori o »velikom broju« kršćana koji su tada bili stavljeni na muke. Jedne su od njih bacali pred divlje zvijeri, a drugi su gorjeli kao žive baklje u Neronovim vrtovima, dok se on sa svojim ulizicama zabavljao i iživljavao u razvratu.
O rimskim mučenicima u Neronovo doba piše koncem I. stoljeća sveti papa Klement I. u svojoj poslanici Korinćanima. Poljski književnik Henryk Sienkiewicz opisao je te događaje u svojem proslavljenom romanu "Quo vadis" (1896.). Štovanje rimskih prvomučenika razvilo se zajedno sa štovanjem apostolskih prvaka Petra i Pavla, koji su također bili žrtve istoga progona. To je štovanje i danas živo, jer su rimski prvomučenici izdržali najteže muke i najveće kušnje kao savršeni uzori vjere i vjernosti.

1. srpanj: Sveti Mucijan-Marija Wiaux (1841–1917)

Papa Ivan Pavao II. svecano je 11. prosinca 1989. proglasio svetim redovnika iz družbe Brace kršcanskih škola. To je Mucijan-Marija Wiaux. Danas cemo se upoznati s njim. Njegov je život bio prava monotonija, nalik na pustinju. Krajolik je pustinje veoma jednolican: beskrajna pješcara, pijesak i opet samo pijesak, dani puni žege, sve slicni jedan drugome, noci pune hladnoce i sablasnog mraka. Sliku jedino izmijeni koji put strašan vjetar, ali je ništa ne poljepša. Drugih dogadaja u pustinji nema. Ondje ne pada kiša i ništa ne nice, ne raste, ne zeleni se, ne donosi ploda. U sivilu i jednolicnosti života brata Mucijana istice se ipak jedan dan. Bilo je to 1. srpnja 1856. kad je mladi Louis-Joseph Wiaux, sin seoskog kovaca, obukao crnu sutanu s bijelim ovratnikom školske brace sv. Ivana de La Salle. Tada je promijenio i svoje krsno ime. Otada se zvao brat Mucijan-Marija. Pogledajmo sada najprije što je prethodilo Mucijanovu oblacenju i prihvacanju redovnickoga života. To je kao i kod svakog sveca i covjeka bila obitelj. Covjek se rada, raste, prima prvi odgoj, doživljava prve vesele i žalosne dane u obitelji. Naš dragi brat Mucijan roden je 20. ožujka 1841. u Melletu, sjeverno od grada Charleroi u Belgiji, kao sin kovaca Ivana-Josipa i Elizabete, rodene Badot, koja je držala gostionicu. Mali Louis-Joseph - buduci brat Mucijan - bio je trece od njihove šestero djece. Ti vrijedni, marljivi i vjerni ljudi dali su svojoj djeci dubok kršcanski odgoj. U obitelji se svaki dan zajednicki ujutro i navecer molilo, svaki dan se pod procelništvom oca molila i krunica, a djeca su svaku vecer polazila na pocinak moleci prije toga blagoslov oca i majke. Mali Luj-Josip od malena pokazivaše velik smisao za molitvu. Rado je molio, mnogo je molio, cesto je molio. Cinio je to ne samo sudjelujuci u onoj svakidašnjoj obiteljskoj zajednickoj molitvi, vec je molio i sam za se bilo u kojem kutu seoske crkve, bilo negdje u vrtu ili u polju, pa cak i u pivnici kad je gore u gostionici dolazio veci broj gostiju, cekajuci naloge svoje veoma poslovne majke. Molitva ce biti jedna od glavnih znacajki njegova života. Ona vuce svoje duboko korijenje iz najranijeg djetinjstva. Kad je Luj-Josip, koga su u selu poceli nazivati "Luj Gonzaga", završio osnovnu školu, njegov ga je otac uzeo u svoju kovacnicu. Pokazavši mu svoj nakovanj, batove i cekice, rekao mu je: "Eto ti, sine, pa pocni!" U to doba bio je kao šegrt kod kovaca Wiauxa Jakov Desclez. On ce kasnije kao 70-godišnjak o našem malom junaku dati ovo svjedocanstvo: "Luj je bio primjernog vladanja, u selu se o njemu govorilo kao o uzoru. Provodio je život molitve, rada i poslušnosti. Spavali smo zajedno u istoj sobi. On je cesto dugo klecao kraj svoga kreveta prebiruci zrnca krunice. Ta me je izvanredna pobožnost potaknula da mu jednog dana kažem: Luj, ti moraš poci u samostan!" Luj je onamo i pošao. Bilo je to 7. travnja 1856., a 1. srpnja bio je vec obucen i tada pocinje njegov jednolican, a ipak nutarnje tako bogat redovnicki život. On se zaodjenuo oružjem svjetlosti i obukao u Gospodina Isusa Krista po Mariji, prema kojoj je cijeli život bio izvanredno pobožan, a ona mu je bila put prema Isusu, i po savjesnom obdržavanju redovnickih pravila, koje u zajednici postade poslovicno. Prvo je polje katehetskog i uciteljskog rada brata Mucijana bio jedan razred djece u Chimayu. Zatim je godinu dana poucavao u Bruxellesu. Godine 1859. redovnicka ga je poslušnost dovela u kolegij u Malonne, gdje ce ostati sve do svoje smrti 1917. godine. Na pocetku toga razdoblja zateklo ga je teško iskušenje. Gotovo su ga otpustili iz reda smatrajuci ga nesposobnim za školski apostolat. Da se to dogodilo, kolika bi to bila šteta. No Gospodin toga nije dopustio. I njegov ce mu vjerni sluga u zahvalu kao školski brat služiti poucavajuci kroz više od 50 godina. Slijedeci duhovni nauk utemeljitelja Družbe školske brace sv. Ivana de La Salle, sveti brat Mucijan se uvijek dao voditi duhom vjere koja mu je omogucivala da u svim svojim poslovima vidi Boga, ili bolje - njegovu volju. On je neprestano bio u sjedinjenju s Bogom. U pet i pol ujutro vec je klecao pred svetohraništem. Zatim bi pošao do Majke Božje. Preko dana bi u slobodno vrijeme molio krunicu. Cesto bi pohadao Isusa u Presvetom Sakramentu, a odšetao bi se kao pobožni hodocasnik i do lurdske špilje u zavodskom parku te ondje molio, pred Gospom izlijevao svoje srce. Gojenci su ga u zavodu puni udivljenja prema njemu nazivali "bratom koji uvijek moli". On je tim mladima neprestano naglašavao pobožnost Euharistiji i Presvetoj Djevici, a svi su znali da o tome govori iz svog najdubljeg uvjerenja i svojeg svagdašnjeg proživljavanja. Na koncu svoga života brat je Mucijan s pobožnošcu i zahvalnošcu mogao uzdahnuti: "Kako se covjek osjeca sretan kad se kao ja nalazi na rubu groba, a citav je život gajio veliku pobožnost prema Gospi!" To je bila prije smrtne stiske njegova posljednja poruka. Svoju je cistu dušu predao Bogu 30. sijecnja 1917. Vec na sam dan njegove smrti zbila su se uslišanja po njegovu zagovoru. Oko njegova groba brzo su se pocele skupljati mnoštva hodocasnika. Postupak za proglašenje blaženim pokrenut je šest godina nakon njegove smrti. Kao svetac u Crkvi je postao uzor svim odgojiteljima djece i mladeži.


Petak poslije druge nedjelje po Duhovima Crkva slavi svetkovinu Presvetoga Srca Isusova.


Pobožnost Presvetom Srcu Isusovu istaknuto je obilježje suvremenog katoličanstva. Srce je postalo simbolom uzvišene Kristove ljubavi uglavnom u europskoj civilizaciji. Čak i u Bibliji srce se smatra više sjedištem znanja negoli ljubavi.
Pobožnost Presvetom Srcu Isusovu nalazimo kod srednjovjekovnih mistika, kao što su Julijana iz Norwicha, Francisca Rimska i sv. Bonaventura. U 16. st. njegovali su je kartuzijanci i kasnije isusovci. Sv. Ivan Eudes (17. st.) dao joj je teološki temelj. Poticaj za uvođenje blagdana Srca Isusova, došao je iz francuskog grada Paray le Moniala prigodom ukazanja Srca Isusova, sv. Mariji Margareti Alacoque 1675. g. Ali tek 1765. g. papa Klement XIII.dopušta slavljenje blagdana Srca Isusova i to samo za one koji su izričito tražili. Bili su to poljski biskupi onoga vremena i rimska Nadbratovština Srca Isusova. Ubrzo su blagdan prihvatili redovnice Reda Pohođenja kojemu je pripadala sv. Margareta, cijeli Rim, potom biskupi i kraljica francuskog naroda, poglavari i članovi Družbe Isusove i tako se za kratko proširio gotovo u cijeloj Crkvi.
Nakon što se blagdan Srca Isusova tako brzo proširio po mnogim biskupijama svijeta i vidjevši velike duhovne koristi od njegovog slavljenja, papa Pio IX.je 1856. g. posebnim dekretom odredio da se blagdan službeno slavi u cijeloj Katoličkoj Crkvi osobito s obzirom na potrebu zadovoljštine za grijehe. Misa i oficij odobreni su 1765. a općevažeći postali su 1856.
Viđenja Sv. Marije Margarete Alacoque
Sv. Margareta Marija imala je od 1673. g. do 1675. g. nekoliko viđenja Srca Isusova. U jednom od posljednjih koje se obično zove "veliko ukazanje", a bilo je 16. lipnja 1675. g., u tijelovskoj osmini, Isus daje nalog za uvođenje blagdana Srca Isusova: " Stoga od tebe tražim da prvi petak nakon tijelovske osmine bude posvećen naročitom blagdanu u čast moga Srca, da mu se na taj dan učini časna naknada i prošnja naknadnom pričešću kako bi se naknadilo za sve nedostatke poštovanja dok je moje Tijelo u Euharistiji bilo izloženo na oltarima. " Na svršetku poruke Isus obećaje nagradu svima onima koji budu svetkovali blagdan njegova Srca: " Obećajem ti da će se moje Srce raširiti da obilno izlije bujice svoje božanske ljubavi na sve one koji mu budu iskazali tu čast, i koji će nastojati da je i drugi iskazuju."
Papa Ivan XXIII o Srcu Isusovu:
"Sve što se odnosi na Presveto Srce Isusovo postalo je za me danas prisno i vrlo dragocjeno. Moj život je, čini mi se, za to određen da u svjetlu iz Tabernakula razdijeli samoga sebe. Moram se uteći k Srcu Isusovu, ako želim naći rješenje za sve svoje probleme. Uvjeren sam da bih bio spreman za Presveto Srce Isusovo proliti svoju krv. Želio bih da ovo štovanje Presvetoga Srca Isusovoga, koje ima korijen u sakramentu ljubavi, bude mjerilo mog duhovnog napretka.''
Pape o Srcu Isusovu
- ''U Presvetom Srcu Isusovu nalazimo sintezu svih otajstava naše vjere.'' (Papa Ivan Pavao II.)
- ''Srce Isusovo jest uzvišeni oblik one prave pobožnosti, koja se traži za naše vrijeme.'' (Pavao VI.)
- ''Štovanje Srca Isusova jest najkompletnija ispovijest kršćanske vjere.'' (Pio XII.)
- ''To je sinteza cijeloga kršćanstva.'' (Pio XI.)
- ''Pobožnost Srcu Isusovu jest najsigurnija i najkorisnija duhovnost.'' (Leon XIII.)

Originalni autor citata je Medeni

....

Vi se klanjate onome što ne poznate, a mi se klanjamo onome što poznamo jer spasenje dolazi od Židova.Ali dolazi čas - sada je! - kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac.

Za kršćane je molitva razgovor s Bogom. Postoje molitve i „molitve“ koje su na žalost češće.
Isusova molitva na Maslinskoj gori. Isus je molio: pobožno, pouzdano, postojano, ponizno i predano u volju Božju.
Pobožno molimo kada je u molitvi naše srce kod Boga i kad mislimo na ono što govorimo Bogu. Zato treba da se prije molitve saberemo, a dok molimo treba da se čuvamo svega što bi moglo nas moglo rastresti. Vanjsko držanje mora izražavati našu unutarnju sabranost. Zato u molitvi klečimo ili dolično stojimo. Ruke držimo sklopljene i ne okrećemo se. Rastreseno moli tko moli samo usnama, a pri tome svojevoljno misli na druge stvari. Bog se tuži na takvu molitvu: „Narod me ovaj štuje usnama, a srce je njegovo daleko od mene.“
Pouzdano molimo kada se čvrsto ufamo da će nam Nebeski Otac dati ono što ga molimo. Isus nas je učio: „Što god u molitvi zaželite, vjerujte da ćete primiti i bit će vam.“ Dobru molitvu Bog uvijek uslišava. Doduše, nekad nam ne daje ono što molimo, jer on bolje zna što je za nas korisnije.
Postojano molimo kad ne prestajemo moliti i kad nismo odmah uslišani. Isus je rekao da molimo, tražimo i kucamo: „Jer svaki koji moli, prima. Koji traži, nalazi. Koji kuca, otvara mu se.“ Zato u molitvi ne smijemo klonuti, makar i nismo raspoloženi za molitvu. Isus je na Maslinskoj gori molio, premda je bio žalostan do smrti. Bog je obećao da će nas uslišati, ali nije obećao kako i kada.
Ponizno molimo kad smo svjesni da je Bog naš Gospodin, a mi slabi stvorovi i grješnici, potrebni njegove milosti. Isus je govorio prispodobu o cariniku, koji je molio ponizno:“Bože, budi milostiv meni grješniku.“ I zato se „vratio opravdan svojoj kući“.
Predano u volju Božju molimo kad potpuno prepuštamo Bogu kada i kako će nas uslišati. Isus je na Maslinskoj gori molio:“Neka ne bude moja volja, ngo tvoja.“ Ako nam Bog ne daje ono što ga molimo, dat će nam nešto drugo, što je korisnije za nas.

Postoje i drugačije molitve ali ipak molitve, molitve nisu potrebne Bogu nego nama. One nas oplemenjuju i čine boljima.

„Gospodine, kad sam gladan,
daj mi nekog čovjeka koji je gladniji od mene
da mogu s njim dalje dijeliti.
Kad mi je hladno,
daj mi nekoga čovjeka kojemu mogu dati nešto od svoje odjeće.
Kad sam sam,
daj mi nekoga koga mogu primiti k sebi.
Kad sam žalostan,
Gospodine daj mi nekoga koga ću moći utješiti.
Kad mi teret bude postajao pretežak,
Gospodine tada me još optereti teretom drugih.
Daj da svugdje gdje susrećem ljude,
Bude prisutna tvoja ljubav“.
Zašto stvarno moliti?
Kad osjetiš voju nemoć,
Kad ne razumiješ bijedu i nevolju, trpljenje i smrt,
Potraži tada ruku koja je jača od svih ruku,
I srce koje je veće od svih srdaca,
Da nađeš mir i snagu za nastavak hoda,
Ispunjen novim mirom i novom radošću.

Phil Bosmans

02.srpnja:
sv.Bernardin Realino ( 1530 †1616 )
sv.Franjo de Geronimo ( 1642 † 1716 )
sv.Ivan Franjo Regis ( 1597 †1640 )


Sveti Bernardin Realino (1530-1616)
Nazivamo ga nasmijanim svecem, a bio je po naravi veseljak, optimist, vedar i srdačan.
Sveti Bernardin Realino rođen je 1530. godine u Karpiju u sjevernoj Italiji. Prema drugima se odnosio s velikim poštovanjem i uvažavanjem. Bernadin je u svoje vrijeme bio vrlo obrazovan. Kao doktor crkvenoga i građanskoga prava u sebi je ujedinjavao tadašnje ideale humanistiško-renesansne kulture. Kao pravnik stekao je velik ugled i bogatstvo. Ali, kad je izgubio ženu koju je jako volio, i kad je u pravničkim poslovima počela dolaziti u pitanje njegova savjest, počeo je razmišljati o promjeni života.
U Napulju se upoznao s Družbom Isusovom i veoma je zavolio. Primili su ga u Družbu u njegovoj 34. godini života. Za svećenika je zaređen 1567. godine, te je kao mladomisnik izabran za duhovnika i poslije za učitelja novaka.
Kao svećenik je vodio jednu Marijinu kongregaciju. Poglavari su ga zatim poslali u Lecce da osnuje kolegij u kojem će biti poglavar i podložnik. U tom je mjestu ostao sve do svoje smrti, na današnji dan 2. srpnja 1616. godine. Bernardin je svetošću, ljubaznošću u susretima s ljudima, strpljivošću, uslužnošću, kao duhovni vođa i svetac, omilio svima pa su ga nazivali “ocem grada”.
Njemu su se s jednakim povjerenjem obraćali biskupi, prelati, knezovi, plemići kao i priprosti svijet. Privlačili su ih i njegovi karizmatički darovi, osobito dar čudesa. Kad je ostario gradski su oci zamolili Bernardina da bude zaštitnikom grada. On je to prihvatio pod uvjetom - da Isus bude zaštitnik grada, a da on samo bude molitelj posrednik koji grad izručuje Isusu u ruke. Papa Leon XIII. proglasio je Bernardina blaženim, a svetim ga je proglasio 1947. papa Pio XII.


SVETI FRANJO DE GERONIMO

Sveti Franjo (Francesco) De Geronimo, isusovac, misionar i socijalni obnovitelj. Rodio se 17. prosinca 1642. u talijanskom gradu Grottaglie (provincija Taranto, Apulija), u građanskoj obitelji, kao prvo od jedanaestero djece. Odrastao je u obiteljskom okrilju duboke vjere i kršćanske pobožnosti i već se kao dječak opredijelio za svećeničko zvanje. Studirao je filozofiju na isusovačkom kolegiju u Tarantu, a crkveno pravo i teologiju u Napulju. Zaređen 1666., stupio je 1670. u Družbu Isusovu. Djelovao je kao pučki misionar u gradovima i selima južne Italije. Veliki apostol i socijalni reformator, želio je poći kao misionar na Daleki istok, ali je od 1676. stalno boravio u Napulju, u kojem je kao pučki apostol djelovao 40 godina. Zavolio je taj grad ljubavlju svoga učitelja Isusa Krista, "prijatelja carinika, grješnika i bludnica". Njegov duhovnički rad odvijao se po uskim ulicama, sumnjivim predgrađima, zloglasnim četvrtima i živopisnim napuljskim trgovima. Pokazao je izvanredne sposobnosti kao organizator velike misionarske ekipe, u kojoj su djelovali i laici. Dopirao je i do onih na dnu društva, ljudske i moralne bijede, posvuda je širio tople riječi vjere i ljubavi, a njegove potresne propovijedi obratile su mnoga tvrdokorna srca. Posjećivao je bolesnike i siromahe, propovijedao po zatvorima i javnim kućama, spašavao djecu od zla puta. Pripisuju mu se mnoga čudesa i ozdravljenja. Preminuo je na današnji dan, 11. svibnja 1716., u Napulju. Još za života smatran je svecem, a u nedjelju poslije njegove smrti u isusovačkoj crkvi, gdje je pokopan, primilo je svetu pričest više od 40 tisuća ljudi. Blaženim ga je 1806. proglasio papa Pio VII., a svetim 1839. papa Grgur XVI. Zaštitnik je grada Napulja te mnogih naselja, župa i crkava diljem Italije i svijeta.



Sveti Iva Franjo Regis
Sveti Ivan Franjo Regis (1597-1640) potječe iz trgovačke obitelji u gradiću Fontcouvertu (departman Aube). Ondje se rodio posljednjeg dana siječnja g. 1597. Umrijet će posljednjeg dana posljednjeg mjeseca u godini, 31. prosinca 1640. u mjestancu La Louvesc (pokrajina Ardcche), sve dakako u Francuskoj. Kao mlad svećenik Družbe Isusove bavio se pučkim misijama u Languedocu i susjednim pokrajinama. Ljeti bi radio apostolski po gradovima, a zimi po selima jer tada su seljaci kod kuće, dok su ljeti na poljima. Dakako da je zima u zabačenim, cesto gorovitim selima bez pravih putova, veoma otežavala svečev rad pa je bilo obilno prilike za žrtve svake vrste. Upravo nadljudski napor i revnost Sv. Franje Regisa za spas duša, njegov jednostavan pučki način govora i postupanja djelovao je snažno pa je u onim od vjerskih – hugenotskih – ratova opustošenim i podivljalim krajevima dolazilo do brojnih i velikih obraćenja. Svetac je poput magneta djelovao na duše privlačeći ih Kristu i njegovoj Crkvi. Pogled je njegovih očiju, djelovao prodorno i neodoljivo. Iz njega je prosijevao žar, uvjerenje, moralna snaga, apostolski žar, upravo nešto proročko. Svetac je naročitu brigu posvećivao siromasima, baš u duhu one evanđeoske: siromasima će se donositi Radosna vijest (Lk 4,18). Druga njegova velika briga bijahu pale djevojke i žene za koje će ustanoviti i kuću u koju ce se smjestiti i zakloniti te bijednice. Najveća žrtva u životu sv. Franje Regisa bijaše kad su mu poglavari zabranili podizati kuće za pale ženske osobe. Njih je vodio strah od raznih govorkanja, a možemo reći da baš i nije bio neutemeljen jer je svećeva žilava borba protiv nedopuštenih veza urodila klevetama na njega pa čak i prijetnjama da će ga ubiti. Iza njih su uz druge stajali i oni kojima su izmicale žrtve njihovih najnižih i najneobuzdanijih strasti. Te nezadovoljene požude urodile su paklenskom mržnjom na Božjeg čovjeka koji im je neustrašivo, poput Ilije proroka, stajao na putu. Pretjerano breme rada, ispunjeno i molitvenim žarom, što je značilo vremenom za molitvu, oslabilo je njegovo već i onako iscrpljeno tijelo kojemu bijaše priušteno samo tri sata sna pa je svetac u dobi od 43 godine došao na rub groba. Na povratku od posjeta zatvorenicima obolio je od gripe i u roku od nekoliko dana je umro. Uvečer je prije svoje smrti rekao: ’Vidim Gospodina i njegovu Majku kako mi otvaraju Nebo.’ Na to je izdahnuo. Sv. Franjo Regis nije bio samo svijeća koja polako dogorijeva već oganj koji se rasplamsao i onda – dakako – brže dogorio. Veliki je Bog po svečevoj smrti mnogim dokazima i znakovima pokazao da ga je rado imao. Proslavio ga je čudesima. Njegov grob u La Louvescu postao je mjesto hodočašća. Onamo je hodočastio kao student, kome je škola išla teško, i Ivan Vianney, kasniji slavni Arški župnik. On će kao duhovni pastir u Arsu, po zagovoru Sv. Franje Regisa, zadobiti upravo čudesna uslišanja. G. 1726. došlo je do beatifikacije, a samo 11 godina kasnije i do proglašenja svetim Sv. Franje Regisa. Medutim su kasnije u Crkvi nastala tri djela pod zaštitom tog velikog sveca. 1) Sestre sv. Franje Regisa g. 1838. za poučavanje siročadi i njegu bolesnika s kućom maticom u Aubenasu. Ta Družba ima u Francuskoj pet kuća. 2) Ratarsko društvo sv. Franje Regisa, osnovano g. 1850. od isusovca Maksima du Bussyja u Roche-Arnaudu kod Le Puyja za poljoprivrednu izobrazbu siromašnih dječaka. To je djelo g. 1907. bilo preneseno i u Vauvert u Kanadu. 3) Udruženje sv. Franje Regisa za pomaganje bračnim parovima i pozakonjenje vanbračne djece te za materijalnu pomoć siromašnima kod sklapanja braka. Osnovao ga je g. 1826. u Parizu sudac Jules Gossin. To je udruženje papa Grgur XVI. obdario raznim oprostima. Društvo su službeno potvrdile i francuske državne vlasti. Ono se proširilo i u Belgiju, Nizozemsku, Italiju, Austriju, Mađarsku i Njemačku. - Zazivaju ga bolesnici oboljeli od gripe.

3. srpnja: Sveti Toma, apostol
»Toma« u aramejskom jeziku znači blizanac. Zato ga Ivan evanđelist i naziva Tomom blizancem. On je u popisu dvanaestorice apostola kod Mateja na sedmom, kod Marka i Luke na osmom, a u Djelima apostolskim na šestom mjestu. Četvrti je evanđelist u četiri zgode postavio i Tomu. Najljepša je, svakako, ona o susretu nevjernog Tome s uskrslim Kristom.
Međutim, mi spomenimo i druge!
Kad su židovski glavari već čvrsto odlučili ubiti Isusa, on se jedno vrijeme nalazio »s onu stranu Jordana, na mjestu gdje je Ivan krstio« (Iv 10,40). Tada je k njemu stigla vijest da je bolestan njegov ljubljeni prijatelj Lazar. Kad je Lazar umro, Isus je odlučio poći k njemu. »Rabi – rekoše mu učenici – pa sad su te Židovi htjeli kamenovati, a ti ponovo ideš onamo!« (Iv 11,8). Apostoli su očito smatrali da je opasno ići natrag u Judeju pa Isusa nekako diskretno na tu opasnost upozoravaju. Ali kad Isus odlučno reče: »Lazar je umro, hajdemo k njemu! Toma, zvani Blizanac, reče suučenicima: ’Hajdemo i mi da umremo s njim!’« (Iv 11,15–16). Da li je to bilo junaštvo ili potišteno mirenje sa sudbinom, teško je reći. Neki tumači Svetog pisma misle da se prije radi o ovom drugom. Kad bi se radilo o prvom, bila bi to od Tome veoma lijepa gesta.
Kad je Isus na zadnjoj večeri, na rastanku s učenicima, govorio o nebeskim stanovima i rekao im: »Tamo kamo ja idem već znate put«, (Iv 14,4) odvratio mu je Toma: »Gospodine, ne znamo kamo ideš. Kako bismo poznavali put?« (Iv 14,5). Toj primjedbi dugujemo jednu od najljepših Isusovih izjava, koja je za sve njegove sljedbenike tako mjerodavna. Isus je svečano izjavio: »Ja sam put, istina i život. Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni« (Iv 14,6).
A sada pogledajmo Tomu u njegovoj nevjeri i njegovu susretu s Uskrslim, koji ga dovodi do vjere. »Toma zvani Blizanac, jedan od Dvanaestorice, nije bio s njima kad je došao Isus. Drugi mu učenici rekoše: ’Vidjeli smo Gospodina.’ Toma im odvrati: ’Dok ne vidim na rukama njegovim znak od čavala i ne stavim prst svoj u mjesto od čavala i ne stavim ruke svoje u njegov bok, neću vjerovati.’
Poslije osam dana učenici njegovi bijahu ponovo unutra i Toma s njima. Dok su vrata bila zatvorena, dođe Isus, stade pred njih te reče: ’Mir vama!’ Zatim reče Tomi: ’Pruži prst svoj ovamo: evo mojih ruku! Pruži ruku svoju i stavi je u moj bok te ne budi više nevjernik, već vjernik!’ ’Gospodin moj i Bog moj!’ – izjavi Toma. Isus mu reče: ’Jer me vidiš, vjeruješ. Blago onima koji će vjerovati, a da nisu vidjeli’« (Iv 20, 24–29).
I napokon Tomu nalazimo i kod čudesnog ribolova i ukazanja na Tiberijadskom jezeru. On se nalazi među sedmoricom apostola i svjedok je ne samo čudesnog ribolova, susreta s uskrslim Kristom, već i Petrova prvenstva, dana mu od samoga Gospodina: »Pasi ovce moje!« (Iv 21,17). Toma je u tom događaju spomenut na drugom mjestu, odmah nakon Petra.
Znademo li još što sigurno o apostolu Tomi? – Jedva! Navest ćemo ipak neka mišljenja i podatke o njemu iz spisa crkvenih pisaca starine.
Prema Euzebiju Cezarejskom, ocu crkvene povijesti, Toma je bio jedan od apostola kod koga je bio poučen o Isusovu nauku apostolski učenik Panias, kasnije i sam pisac. Nadalje Euzebije navodi da je Toma kao polje svoga rada dobio Perziju.
Klement Aleksandrijski piše da je gnostik Herakleon nijekao mučeništvo apostola Tome. Međutim, jača i općenitija predaja, kojoj su svjedoci sv. Grgur Nazijanski i Nicefor, tvrdi da je Toma, nakon naviještanja Evanđelja, kao mučenik poginuo u Indiji. Apokrifna književnost sv. Tomi pripisuje jedno Evanđelje, Djela apostolska i Apokalipsu. Dakako da su to posve apokrifni spisi koji su nastali daleko kasnije i nemaju veze s Tomom.
Legende o počecima kršćanstva u Malabaru, pokrajini Indije, govore da je ondje propovijedao kršćansku vjeru sv. Toma apostol. Prema njemu se u Indiji dio vjernika naziva »Tominim kršćanima«. Njih je oko g. 1600. bilo 75.000, a danas ih ima preko 750.000. Podijeljeni su u 4 biskupije, a u bogoslužju upotrebljavaju siromalabarski obred.
Kod mjesta Sveti Toma od Mailpura, nedaleko od Madrasa, na obali Coromandel, nalazi se križ iz VII. stoljeća s natpisom na staroperzijanskom jeziku te prema općenitom mišljenju označuje mjesto mučeništva svetog Tome apostola. I veliki svjetski putopisac Marko Polo te najveći portugalski pjesnik Camoens govore o Tominu misionarenju u Indiji.
Među brojnim oltarima u bazilici Sv. Petra u Rimu nalazi se i jedan posvećen svetom apostolu Tomi. Na njemu sam nekoliko puta misio i posebno mi je drag. Grob apostolskog prvaka, nad kojim se diže velebna bazilika, govori o Petrovoj vjeri, zbog koje ga je i sam Isus pohvalio. Pa ipak je ta vjera u kušnji postala slaba i Petar je zatajio Isusa. Toma nije htio vjerovati u Uskrsloga dok se iskustveno nije uvjerio, a onda je svoju vjeru sažeo u poklik: »Gospodin moj i Bog moj« (Iv 20,18). S Petrom je bio u ribolovu na Tiberijadskom jezeru te opet vidio Uskrsloga i Toma, ali i čuo ispovijest Petrove ljubavi prema Isusu: »Gospodine, ti znaš sve. Ti znaš da te ljubim« (Iv 21,17). Nakon toga njegov i Petrov život ne bijahu drugo nego samo vjera i ljubav.

Originalni autor citata je Medeni

Priča o Tomovoj nevjeri je prenapuhana.
U Mateju 12,40 Isus je rekao: „Kako je Jona bio u utrobi morske nemani tri dana i tri noći, tako će i Sin Čovječji proboraviti u krilu zemlje tri dana i tri noći.“

Za one koji su imali barem dva iz matematike Tomova "nevjerica" je upitna
iz razloga što od petka navečer do nedjelje ujutro nikako nema tri dana i noći.

Je li Isus bio razapet u petak? Ako jest, kako je onda mogao provesti tri dana u grobu ako je uskrsnuo u nedjelju?

Ovdje se spominje srijeda ali ako je tako onda katolici veliki petak slave
bezveze:

Veliki petak - Wikipedija

Kakve veze ima Tomina nevjera s matematikom ? Nigdje u Bibliji ne piše kojeg je dana Isus razapet. Tumačenjem Pisma došlo se do petka. Ima i drugačijih tumačenja.

Židovi su u prvom vijeku dio dana računali cijelim danom. Ako je Isus bio u grobu dio petka, cijelu subotu i dio nedjelje – po tome je On bio u grobu tri dana. Jedan od glavnih argumenata za petak nalazi se u Marku 15:42 koji navodi da je Isus bio razapet u „predvečerje subote“. Ako je to bio tjedni šabat, odn. subota, onda ta činjenica vodi raspeću u petak. Matej 16:21 i Luka 9:22 kažu da će Isus uskrsnuti treći dan, zato nije bilo potrebito da On bude u grobu puna tri dana i noći.

Originalni autor citata je Medeni

Ako se računa od petka onda Isus laže,iz kojeg razloga ne znam.
Normalno da Toma nije mogao povjerovati jer je vjerovao učitelju koji
je pred njim rekao da će proboraviti u krilu zemlje tri dana i tri noći.

Ako je Isus sebe usporedio sa Jonom unda se vrijeme računa kao i kod njega.
Ne može se od par sati jednog dana uzeti cijeli dan.
Pa opet čak i kad bi išli tvojom logikom gdje su ti tu tri noći?
Naravno opet je i problem sa tom usporedbom što Jona bio živ u utrobi ribe.

Nakon ovoga što si napisao nema nikakve svrhe s tobom razgovarati o kršćanstvu. Ti koji „znaš“ Pismo, i koji imaš komentar na sve napisano, tumačeći ga doslovno – neodoljivo me podsijećaš na pismoznance i svećenike koji su cijeli život proučavali Pisma a kada se On pojavio pred njima nisu Ga prepoznali, osudili su Ga na smrt, a ti Ga lašcem nazivaš.
Zaboravljaš tko su bili prvi kršćani i kako su vjeru upražnjavali i čuvali. Zaboravljaš kada su nastali prvi novozavjetni tekstovi i na kojem pismu. Zaboravljaš i prijevode i vrijeme njihovog nastanka – ali ti ne kažeš da možda nije autentičan tekst evanđelista već kažeš da ako piše petak onda je Isus lažac.
Ti i dalje traži objašnjenje forme a ne vidi sadržaj, meni je bitan sadržaj a to je uskrsli Krist a ne forma zapisa.
Idi čovječe, s Bogom!