Tema: Svetac dana

19. veljače: Sv. Corrado Confalonieri iz Piacenze


Svetac kojega se danas sjećamo od rane mladosti posvetio se oružju. Kad su mu bile 23 godine nalazeći se u lovu naredio je da se vatrom potjera divljač ali je požar zahvatio mnoge posjede. Čovjeka kojega su vlasti uhvatile, smatrajući da je on podmetnuo požar, osude na smrt. Sada je savjest proradila kod sv. Corrada i on se preda vlastima obećavši nadoknaditi štetu što je i učinio. Ali tada je postao siromašan, bez ičega jer je sve morao prodati i dati oštećenim ljudima. Nakon ovoga događaja njegova žena Eufrozina pođe u franjevački samostan sv. Klare a Corrado postane franjevački trećoredac. Obavio je nekoliko velikih hodošašća i čeznu za samotnjačkim životom živeći u ćelijama i špiljama. Molitvom, postom, pokorom i dobrim djelima zaslužio je da bude proglašen svetim. Umro je 19. veljače 1351. g. a 1485. g. tijelo mu je ekshumirano te položeno u srebrnu urnu. Sv. Corrado postao je zaštitnik gradića i biskupije Noto.

20. veljače: Sv. Eleuterije


Biskup Eleuterije živio je i biskupovao u burnom razdoblju seobe naroda, za vrijeme provale Franaka. Biskup je bio od godine 484 do prvih godina VI. st. Kako se iz toga vremena sačuvalo malo pouzdanih dokumenata, o njemu ne znamo gotovo ništa. Pučka mašta, a i neki pisci, stvorili su o njemu mnoge anegdote. U latinskoj patrologiji pripisuju mu se neki govori, molitve te ispovijest vjere u Presveto Trojstvo. No nije sigurno da li je baš on autor tih spisa. Unatoč nesigurnim podacima o njegovu životu narod ga ipak mnogo štuje u Flandriji, a blagdan mu se slavi na današnji dan.

21. veljače: Sv. Pier Damiani


Današnji svetac bio je jedan od najpoznatijih pisaca XI. st. te jedan od najvećih sudionika tzv. predgrgurovske crkvene obnove. Rođen je 1007. u Raveni. Rano ostaje bez roditelja a brigu oko njegova odgoja i velike izobrazbe koje mu je omogućena, preuzima njegov brat i sestra. Stekao je izvanrednu sposobnost polemike a jedno je vrijeme radio kao profesor. U 28.-oj godini pridruži se pustinjacima koji su živjeli u blizini. Ubrzo postaje njihov poglavar te sastavlja pravila življenja za svoju i druge zajednice. Zahvaljujući mnogobrojnim napisanim djelima postaje teoretičarem pustinjačkog života. Bio je naročito obnovitelj ćudorednog života. U spisima se oštro borio protiv zala u Crkvi, a ta su bila: simonija, kupovanje i prodavanje duhovnih dobara i crkvenih časti, te neodržavanje svećeničkog celibata. Pier je u veoma burnim vremenima rimskim biskupima pomagao u obnovi Crkve. Često im je u raznim misijama bio izaslanik. Papa Stjepan IX. postavio ga je za kardinala i biskupa Ostije. Dante ga u svojoj Božanstvenoj komediji smješta u sedmo nebo među kontemplativce, opisujući ga u njegovu bijelom odijelu kako oštro šiba po pokvarenosti što se uvukla u Crkvu. Proglašen je crkvenim naučiteljem 1. listopada 1828. godine.

22. veljače: Katedra sv. Petra


Blagdan Katedre sv. Petra slavio se na današnji dan u Rimu već od IV. st. kao znak jedinstva Crkve sazidane ne Apostolu. Stoga je danas dan kad nam se naročito valja uživljavati u tekst sv. Mateja po kojem je Petar temelj Crkve. Isus je Petru rekao: "Ti si Petar- Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crvku svoju, i Vrata pakla neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskog, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebesima, a što razriješiš na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima". Metafore kojima se Gospodin služi govoreći o Petru i samom Petru, a to su "ključevi" koji označuju vlasti, i "stijena" koja ističe solidnost zgrade, posve su razumljive svakom dobronamjernom čitatelju. One se posve jasno odnose na Petrovu osobu, a ne samo na njegovu vjeru ili čak na nekog drugoga. Već od ranih kršćanskih vremena nakon tjelesnih ostataka sv. Petra najviše se štovala njegova katedra kao simbol učiteljske vlasti. Katedra koja je sačuvana do danas, prema velikom arheologu De Rossiju, čini se da je sastavljena od tri dijela. Jedan potječe iz doba od IX-XI. st. drugi od bjelokosti iz V.- VI. st. dok se treći, najstariji pripisuje razdoblju apostolskih vremena. Svetkovina 22. veljače vuče korijene čak iz I. st. a tada se taj dan slavio sveti Petar kao zaštitnik kršćana.


Pepelnica

Katolički svijet s Pepelnicom počinje najozbiljnije i najplodnije razdoblje crkvene godine. Tim danom počinje korizma, a na neki način na Veliki petak završava. Zato je početak i kraj korizme označen najozbiljnijom pokorom, tzv. strogim postom i nemrsom. Strogo postiti znači samo jedan put na dan do sita se najesti, a ne mrsiti znači ne jesti meso niti mesne prerađevine. Tko post shvati kao zakon, dovoljno je da izvrši to što Crkva od njega traži. No, sasvim je normalno da će svaki vjernik daleko ozbiljnije shvatiti taj poziv Crkve na post, pokoru i nemrs.

Crkva se nada da će svaki vjernik strože postiti, možda ništa ne jesti ili pak o kruhu i vodi proživjeti taj dan. Brojni se kršćani u korizmi odreknu svih 40 dana nečega što im je osobito drago, npr. mesa, alkohola ili cigareta. Neki su se, upravo odričući se u korizmi, uspjeli osloboditi ovisnosti o drogi. Ima onih koji odluče da će u korizmi ranije ustajati i da neće gledati televiziju.

Ozbiljni kršćani u korizmi ne slušaju zabavnu glazbu nego klasičnu i ozbiljne govorne programe. Neki si kršćani zadaju osobitu pokoru, odluče osloboditi se nekoga grijeha i pogreške, u svoj život nastoje uvesti neku korisnu naviku. Tijekom korizme pokušaju biti vrijedni u poslu, samozatajni, strpljivi prema svojini ukućanima, šutljivi i vrijedni. Velik broj kršćana odluči da će u korizmi svaki dan desetak minuta čitati Sveto pismo. Brojne su obitelji koje u korizmi odluče da će navečer uvesti obiteljsku molitvu, ili da će svaku večer zajednički u obitelji moliti krunicu.

Jedni odluče na početku i na kraju korizme dobro se ispovjediti, i tako u te dane biti osobito čistima. Djeca obično odluče da će se tih dana odreći slatkiša i bombona, da će se odreći nekih igara koje su im smetale da napisu školske zadaće. Ima mladića i djevojaka koji će se u korizmi odreći izvanjskih načina izražavanja svoje ljubavi, poljubaca i zagrljaja, ima bračnih drugova koji odluče da će u korizmi govoriti jedno o drugom samo pozitivno i dobro. Neki odluče svaki dan, ili pak nekoliko puta tjedno, poći na svetu misu. Drugi pak odluče na početku korizme da će svaki dan naći pola sata vremena za molitvu, za razgovor s Bogom, za ozdravlji-vanje svoga duha, za liječenje svoje savjesti, intelekta i srca.

Svi su dakle pozvani da u korizmi nešto posebno naprave, da zaoru neku osobitu brazdu svoga života, i posiju novo sjeme u svoje dane, mjesece i godine. Nad svima, već na Pepelnicu, lebdi Isusova riječ koja zove: »Kraljevstvo Božje je pred vratima, obratite se i vjerujte Radosnoj vijesti«. Zato se i kod posipanja blagoslovljenim pepelom na Pepelnicu kaže onome koga se pepeli: »Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah vratiti«. Ili pak druga rečenica: »Obrati se i vjeruj Radosnoj vijesti«.

Korizma, dakle, nije vrijeme žalosti, nego novo proljeće života. Ona donosi nove šanse, nadu da čovjek postane drugačiji, da u svome životu ispravi ono što ga je do sada mučilo, da postane zdrav, plemenit i dobar. Korizma je vrijeme kad čovjek može ozdraviti svoju dušu, i disciplinom u jelu, piću i radu iscijeliti svoju psihu, ali i svoje tijelo. To su trenuci kad on može čitavo svoje biće očistiti, skinuti teret sa savjesti, ali i sa tijela, kao i teret krivih emocija i maštanja, te teških misli i briga.

Pepelnica je ostala kao spomen na pokoru koju su činili Židovi tijekom svoje povijesti. Veliki sveci i pokornici Starog zavjeta znah' su se obući u kostrijet od grube konoplje, posuti glavu pepelom, i leći u prah u znak da su sagriješili i da žele popraviti svoj život. Prah označuje da je čovjek bez Boga samo gomila praha koja se raspadne i zauvijek nestane. Tek u Božjoj svemoći i ljubavi taj prah postaje čovjekovo tijelo i duša, i neraspadljiv, besmrtan i vječan. Zato taj prah koji se zove čovjek i koji je smrtan i loman treba neprestano Božju prisutnost i snagu Duha Svetoga da učini čovjeka nepobjedivim i besmrtnim. Korizma je i uspomena na četrdesetdnevni Isusov pokornički boravak u pustinji, te na četrdeset godina hoda Izraelaca kroz pustinju da bi mogli ući u Obećanu zemlju.

Korizma koja počinje na Pepelnicu vrijeme je velikih obećanja i nada. Tada bi trebalo napraviti zaokret života. Najprije odreći se grijeha, priznati ih i oprostiti onima koji su te povrijedili. Zatim zamoliti neka Duh Sveti ispuni prostore duše, zamoliti Boga neka osvježi i izliječi dušu, tijelo i duh, a onda početi živjeti pozitivno i vidjeti da je zaista moguće biti sasvim drugačiji čovjek, svet, da je moguće svega se odreći i biti slobodan u srcu, da je moguće prihvatiti život s križevima, mukama, smrću i bolestima, te postati zdrav, vječan i neuništiv.

Tko je dobro iskoristio korizmu, taj postaje iskusni kršćanin, vjernik i čovjek. Tako Uskrs na kraju korizme postaje ne samo slavlje Isusova uskrsa i nade u naš, nego također novi početak, proljeće vlastitog života, proljeće zdravlja, humanosti i plemenitosti.

23. veljače: Sv. Polikarp


Polikarp, učenik apostola i biskup Smirne, gost ignacija Antiohijskog, otputovao u Rim da sa papom Anicetom raspravlja o pitanju svetkovanja Vazma. Mučeničku je smrt podnio oko godine 115., tako što je spaljen na gradskom trkalištu.
(Iz poslanice smirnske Crkve O mučeništvu svetoga Polikarpa.)

Kad je lomača bila pripravljena, Polikarp svuče sa sebe odijelo, odriješi pojas i poče se izuvati. Prije to nije mogao učiniti, jer su svi vjernici svakako nastojali da ga se dotaknu. Već prije mučeništva bio je ukrašen izvanrednom dobrotom poradi svoga svetog života.

Sad je tu stao nasred pripravljene lomače. Kad su ga htjeli prikovati čavlima, odvrati im:"Pustite me ovako. Tko mi je dao snage da trpim vatru, dat će mi jakosti da mogu mirno ostati na lomači i bez vaših pomagala!"Zato ga ne prikovaše nego samo svezaše.

A on otraga vezanim rukama kao ovan predvodnik izlučen iz velikog stada i pripremljen za žrtvu Bogu ugodnu, pogleda na nebo i reče:"Gospodine, Bože svemogući, Oče ljubljenoga i blagoslovljenoga Sina tvoga Isusa Krista! Mi smo te po njemu upoznali. Bože anđela i nebeskih sila, svega stvorenja i svih pravdenika koji žive kako ti hoćeš. Hvala Ti što si me učinio dostojnim da baš danas i baš u ovaj čas budem zajedno sa svetim mučenicima dionik čaše tvoga Krista, da jednom i tijelom i dušom uskrsnem na vječni i neuništivi život Duha Svetoga. Bože istiniti, o da me danas primiš među svoje mučenike kao žrtvu divnu i ugodnu kako si je pripravio, predodredio i sada ispunio.

Za sve to hvalim te, blagoslivljam te i slavim te po vječnom i nebeskom svećeniku Isusu Kristu, tvom eljubljenome Sinu, po kojem nek je slava Tebi, zajedno s njim i Duhom Svetim, sada i u sve vjekove.Amen"

A kad izreče "Amen" i završi molitvu, sluge ognja potpališe vatru.

Kad se razbuktao plamen, ugledasmo čudo mi kojima je bilo dopušteno gledati taj prizor i koji smo zato ostali na životu da možemo drugima priopćiti što se dogodilo. Plamen se izvio u kul i nadu se poput ognjenoga brodskog jedra i u krugu opkoli mučenika. A on u sredini nije sličio opaljenom tijelu, nego pečenu kruhu, i sjao je poput srebra i zlata u peći. A mi smo osjetili tako ugodan miris kao da miriše tamjan ili koja druga mirisava tvar.

24. veljače: Sv. Modest


Sveti Modest bio je jedan od biskupa drevne biskupije u Trieru. O njegovu životu imamo samo posve kratke podatke iz raznih martirologija ili rukopisa iz Njemačke i Nizozemske. Odatle je njegovo ime upisano u Rimski martirologiji, najveći popis mučenika i svetaca. Sveti Modest je upravljao biskupijom u Trieru u zadnjoj četvrti V. Stoljeća, kada se raspadalo Zapadno Rimsko carstvo i kada je svuda po Europi zbog seobe naroda i provala barbara vladala sama nesigurnost. Pljačke, osvajanja i masovna ubijanja bila su svakodnevno prisutna. U to teško doba jedina svijetla točka bili su neustrašivi sveti biskupi koji su se i uz opasnost gubljenja vlastitog života znali izložiti za svoje stado. Takav je bio i biskup Modest. On je prema prilično pomnom proučavanju umro godine 486. Pokopan je u crkvi svete Marije u Trieru. Ta je crkva slavna kao proštenišna jer se u njoj čuvaju relikvije svetog apostola Matije. Blagdan sv. Modesta slavi se danas, kad se prije obnove kalendara slavio i blagdan svetog Matije.

25. veljače: Sv. Donat, zadarski biskup


O svetom Donatu, slavnom zadarskom biskupu, pisao je već glasoviti isusovac Farlati u svom monumentalnom djelu Illyricum sacrum, izdanom u Veneciji 1775. godine. Inače prva ozbiljna vijest o svetom Donatu potječe od Eginarda u njegovom djelu Povijesni spomenici Njemačke. Mjesna zadarska predaja misli da je sveti Donat rodom Zadranin. Prema Donaldovu ljetopisu malo poslije Božića godine 805. na dvoru Karla Velikoga u Salzburgu su se sastali s mletačkim duždem Pavao, zadarski knez i Donat, zadarski biskup. On je imao posredničku ulogu između Franaka i Bizanta. Išao je u Bizant gdje je dobio na dar moći svete sirmijske mučenice Anastazije. Bilo je to godine 804. za bizantskog cara Nikefora. Sveti Donat je prenio svetičine kosti u svoj Zadar te ih pohranio u tadašnjoj katedrali svetog Petra. Kasnije katedrala bi posvećena svetoj Anastaziji, ili kako je Zadrani zovu svetoj Stošiji. Neki spominju da je sveti Donat u Bizantu dobio na dar i relikvije svetog mučenika Krizonoga, po zadarski Krševana. Tim je svetinjama duhovno obogatio svoj biskupski grad i njegove crkve. Sveti Donat je umro oko godine 811. a pokopan je u velebnoj crkve Presvetog Trojstva koju je obnovio i koja je kasnije po njemu i dobila ime. Godine 1622., po volji zadarskog nadbiskupa Stelle, moći svetog Donata stavljene su pod glavni oltar. Godine 1809., nakon provale Francuza u Zadar, prenesene su kosti svetog Donata u katedralu svete Stošije gdje se i danas nalaze. Sveti Donat je zaštitnik grada Zadra, a slavi se na današnji dan.

26. veljače: Sv. Aleksandar Aleksandrijski

Sveti Aleksandar, aleksandrijski patrijarh, naslijedio je Achillasa godine 313. a umro je 18. travnja 328. Od godine 318. do 323. vodio je dogmatsku borbu protiv svećenika Arija koji je nijekao Kristovo Božanstvo. Osudio je njegovo učenje brojnim pismima, a neka su sačuvana. Aleksandar je odigrao i veliku ulogu na saboru u Niceji a isti je sabor potvrdio njegovu vlast nad Egiptom, Libijom i Pentapolisom. Kad je riječ o sv. Aleksandru, aleksandrijskom patrijarhu, možemo mirne duše ustvrditi da se radi o velikom čovjeku koji je u vremenima arijanske krize odigrao veliku i pozitivnu ulogu. Aleksandru je u borbi protiv arijanaca pomagao njegov đakon Atanazije, kasnije njegov nasljednik i veliki svetac te crkveni naučitelj.

27. veljače: Sv. Gabrijel


Francesco Possenti, kako se zvao današnji svetac, rođen je u Asizu 1. ožujka 1838. godine. Otac mu je bio guvrener u Papinskoj državi, besprijekorna značaja, duboke i proživljene kršćanske vjere. Majka mu je bila žena iskrene kršćanske pobožnosti a kao supruga i majka sva se posvetila svojoj brojnoj obitelji. Francesco bez majke ostaje u četvrtoj godini života, škole pohađa kod redovnika Žkolske braće. U 19-oj godini stupa u red pasionista sv. Pavla od Križa u kojemu nakon novicijata dobiva ime Gabrijel od Žalosne Gospe. Nakon toga otputovao je u Isola del Gran Sasso na studij filozofije. Tu je ostao sve do svoje blažene smrti 27. veljače 1862. godine. Primio je samo tzv. niže redove. Trideset godina zbog teških prilika u Italiji šutjelo se o mladom redovniku. Tek godine 1891. njegov nekadašnji drug na studijima, a kasnije general pasionista pokrenuo je proces za proglašenje Gabrijela blaženim. To nastojanje je okrunjeno uspjehom pa je papa Pio X. 31. svibnja 1908. Gabrijela proglasio blaženim. S procesom se nastavilo i dalje pa je Benedikt XV. 13. svibnja 1920. Gabrijela proglasio svecem. Gabrijel je proglašen suzaštitnikom talijanske mladeži u Katoličkoj akciji a papa Ivan XXIII. godine 1959. proglasio ga je i zaštitnikom talijanske pokrajine Abruzzo. Njegov grob postao je veliko proštenište na koje hodočaste mnogobrojni vjernici.

28. veljače: Sv. Roman, opat


Sveti Roman, rođen oko 400. godine već je za rana osjetio želju za pustinjačkim životom koja je još više porasla kada je čuo o životu egipatskih pustinjaka u Tebaidi. Sveti Roman se odazvao neodoljivom pozivu i ubrzo osnovao samostan za pustinjake čiji je broj neprestano rastao. Glas o Romanovoj svetosti dopro je i do Hilarija, biskupa u Arlesu koji ga zaredi za svećenika. Od samostana koji je osnovao ubrzo nastadoše novi, pa čak i jedan ženski kojemu je na čelu stajala kao opatica Romanova sestra. U samostanima se održavala najstroža klauzura. Roman je ljude osvajao svojom smirenom dobrotom, darovima razlučivanja duhova i širokogrudnošću prema novacima pustinjačkog života. Današnjem se svecu pripisuje i dar ozdravljenja bolesnika. Svetog Romana životopisi nazivaju "Kristovim herojem". On je to i bio jer je svojim životom posve pripadao Bogu. Umro je oko godine 465. prepustivši svome bratu brigu za tri samostana. Preminuo je u miru i u Kristovoj radosti u samostanu La Balme, kamo je pošao da kaže posljednje zbogom svojoj sestri redovnici. Tamo je i pokopan, a na njegovu grobu po njegovu zagovoru Bog je izveo mnoga čudesa.

29. veljače: Sv. Osvald

Sv. Osvald je živio u 10. stoljeću. Potječe iz danske plemićke obitelji, bio je nećak sv. Oda Kenterberijskog.
Već kao mladić je bio kanonik, a potom i dekan prvostolnog kaptola u Winchesteru. Postao je benediktinac u Fleuryu (danas St. Benoit sur Lorie, istočno od Orleansa u Francuskoj).
Godine 961. postao je biskup Worchestera (blizu Birminghama), a 972. nadbiskupom Yorka. Obnovio je monaški život u duhu opatije u Fleuryu, a napose se zauzeo za obnovu svoga klera.

Umro je 29. veljače 992. Grob mu se nalazi u crkvi sv. Marije u Worchesteru.

1. ožujka: Sv. Albin


Današnji svetac je rođen oko godine 469. u Vannesu, u Bretanji, i to u plemičkoj obitelji. Postao je monah, a godine 504. opat samostana u Tincillacu. Kroz gotovo četvrt stoljeća mudro i sveto vodio je svoju opatiju pa nije ni čudo da se glas o njegovim vrlinama raširio daleko i široko. Taj dobar glas je pridonio da je na želju naroda izabran za biskupa u Angersu, premda se tome vrlo opirao. Postavši biskupom naročito se istaknuo u borbi protiv jednog prilično raširenog ćudorednog zla. Bile su to incestuozne, tj. rodbinske ženidbe među plemićima. Sv. Albin kao biskup sudjelovao je na pokrajinskom saboru godine 538. i 541. u Orleansu. Zbog svog energičnog stava došao je u sukob s nekim biskupima a plemićima se tako zamjerio da su mu prijetili i smrću. Novi narodi koji su tek primali kršćanstvo a baštinili stare loše navike, sv. Albin je nastojao naučiti jednom savršenijem životu. Iscrpljen godinama a još više radom, biskup Albin je umro 1. ožujka 550. u Angersu te ondje i pokopan u crkvi sv. Petra. Kult sv. Albina se ubrzo proširio iz Francuske u Njemačku, Englesu, pa čak i Poljsku. Sv. Albin je u srednjem vijeku bio jedan od popularnijih svetaca. Kao borac za ćudoređe u ženidbi i obitelji može nam i danas biti uzorom. I danas je ta Božja ustanova i osnovna stanica društva ugrožena mnogim zlima. Potrebni su nam sveci koji će štititi i čuvati obitelji.

2. ožujka: Sv. Janja Praška

Sv. Janja Praška (1211.- 1282.) rođena je u Rogu 1211. Kći je kralja Otokara I. i sestra kralja Vjenceslava I. Odgojena je kod redovnica što joj je pomoglo rastu njenog vjerničkog života. Imala je nekoliko ponuda za udaju kraljevskih ljudi ali je odbijala. Oduševila se sv. Franjom i sv. Klarom te je sagradila samostan u koji je i sama stupila u svojoj 23. godini života, postala je u njemu i poglavaricom. Umrla je 1282. godine na glasu svetosti. Dopisivala se sa sv. Klarom, ali su sačuvana samo četiri pisma sv. Klare a ni jedno sv. Janje. Svetom ju je proglasio papa Ivan Pavao II. 1989 godine.

3. ožujka: Sv. Kunigunda

Sv. Kunigunda je kći grofa Luxemburga i žena rimsko-njemačkog cara Henrika II. Sa svojim je mužem živjela skladno u braku ali nisu imali djece. Car joj je povjeravao svoje diplomatske poslove te mu je bila osobita podrška. Nakon smrti svojeg muža Kunigunda je stupila u samostan Kanfungen koji je sama osnovala. Kroz 15 godina je živjela skromno i sva se posvetila Bogu. Umrla je na današnji dan. Papa Inocent III. je 1200. godine proglasio svetim carski par Henrika i Kunigundu. Grad Bamberg koji je bio carska prijestolnica, još ih i danas slavi.

4. ožujka: Sv. Kazimir


Sveti Kazimir je zaštitnik Poljske i Litve. Rođen je 5. listopada 1458. na kraljevskom dvoru u Krakowu, a umro 1484. u Grodnu. Bijaše treće dijete Kazimira IV. Jagelovića , poljskog kralja i velikog litvanskog kneza. Odgojila ga je njegova majka Elizabeta, koja bijaše iz kuće Habsburgovaca, te kanonik Ivan Dlugosz, povjesničar poljske. Godine 1471. izabraše ga, kao trinaestogodišnjaka, na ugarsko prijestolje, no na nj nije nikad stupio jer je u međuvremenu na to prijestolje zasjeo Matija Korvin. Kazimir je ipak jedno vrijeme kraljevao u Poljskoj, dok mu je otac boravio u Litvi. Godine 1481. odbio je ženidbu s jednom kćerkom cara Friedricha III. Kazimir imaše drugu zaručnicu: Blaženu Djevicu Mariju. Možda mu je i njegova smrtonosna bolest sušice izoštrila još više pogled za nadzemaljske neprolazne vrednote. Papa Pio XII. proglasio je Kazimira posebnim zaštitnikom litvanske mladeži. Njegovo tijelo počiva u litvanskoj prijestolnici Vilni.
Svetog su Kazimira uz druge naročito resile ove vrline: ljubav prema Kristu u Euharistiji, pobožnost prema Gospi, ljubav prema siromasima te revnost i zauzetost za Crkvu. Papa Leon X. proglasio je tog kraljevića godine 1521. svecem. Bila je to godina potpunog raskida Martina Luthera s katoličkom crkvom te godina obraćenja sv. Ignacija Loyole.

5. ožujka: Sv. Ivan Josip od Križa

Ivan Josip od Križa u svijetu zvan Karlo Gaetano rođen je na otoku Ischiju u Italiji. Mali je Karlo primio prvu humanističku izobrazbu kod redovnika augustinaca, a među svojim vršnjacima isticao se iskrenom i dubokom pobožnošću. Naročito je bio pobožan prema Kristovoj muci pa se, iz želje da se što više suobliči s Kristom patnikom, znao bičevati sve do krvi. Karlo se već kao petnaestogodišnjak odlučio za redovnički život bosonogog franjevca i uzima ime Ivan Josip od Križa. Postavši svećenik kroz više od 15 godina vršio je naizmjence službu učitelja novaka i gvardijana. Na kapitulu godine 1703. izabran je za provincijala i otvara nekoliko redovničkih kuća u Napulju.
Sv. Ivan Josip od Križa, obasut karizmatičkim darovima, postao je duhovni vođa i savjetnik mnogih duša. Životopisci nabrajaju njegove darove proricanja budućnosti, ispitivanja srdaca, ukazanja kojima su ga odlikovali Isus i Marija te mnoga čudesa. Najslavnije čudo bilo je uskrišenje mladog markiza Januarija Spada. Umro je 5. ožujka1734. u samostanu Santa Lucia al Monte. Grob mu ubrzo postade mjesto velike pobožnosti. Godine 1789. proglašen je blaženim. Papa Grgur XVI. proglasio ga je svecem 26. svibnja 1839., skupa s druga dva napuljska sveca Franjom de Geronimom i Alfonzom Liguorijem.

6. ožujka: Sv.Koleta


Koleta Boylet dar je pobožnim roditeljima koji su već bili u poodmakloj dobi. Po primjeru svojih roditelja mala je djevojčica već zarana počela proživljavati kršćansku vjeru. Ostavši bez roditelja skrb za nju preuzmu benediktinci i povjere je franjevkama trećoredicama. Koleta je četiri godine živjela zatvorena u maloj ćeliji iz koje nije izlazila. Zbog ukazanja sv. Franje koji ju je pozvao da obnovi njegov red Koleta je izašla iz svoje stroge klauzure. Bilo je to u doba zapadnog raskola kada je Crkva imala dvojicu papa: jednog u Rimu i jednog u Avignonu. Koleta se uputila u Avignon papi, kojega je u dobroj vjeri držala pravim papom. Od njega je zatražila ovlaštenje da bi mogla prigrliti stalež evanđeoskog života, te da obnovi franjevački red. Benedikt XIII. avignonski papa, primio je njezine zavjete te ju imenovao generalnom poglavaricom svih samostana koje će osnovati i pridobiti za obnovu. Obnova samostana u početku je išla teško ali se kasnije broj obnovljenih samostana popeo na 17. Koletina reforma klarisa značajna je po tome što su se redovnice vratile prvotnoj strogosti u siromaštvu kako pojedinačno tako i zajednički, zatim strogom pokorničkom životu i napokon moljenju božanskog časoslova. Čitav je Koletin život bio protkan snažnim božanskim zahvatima. kroz cijele dane i tjedne znala je biti u neobičnom molitvenom i mističnom zanosu. Odlikovala se karizmom proroštva i čudesa. Pripisuje joj se uskrsnuće preko 100 djece, koja su oživjela da bi mogla biti krštena, a 5 se spominje i u dokumentima kanonizacije. Svi ti neobični zahvati u Koletinu životu zajamčeni su nam kao vjerodostojni od pouzdanih svjedoka. Koleta je svoju velikodušnost očitovala u molitvama, pokorama, postu, siromaštvu, djelima pobožnosti. Bolio ju je raskol u zapadnom kršćanstvu pa je sa svecima, svojim suvremenicima, radila na njegovu dokončanju. Umrla je 6. ožujka 1447. a svetom ju je proglasio 24. svibnja 1807. papa Pio VII.

7. ožujka: Sv. Perpetua i Sv. Felicita


Mučeništvo ovih dviju svetica dogodilo se u amfiteatru grada Kartage. Perpetua je bila žena odlična roda. Otac joj je bio poganin, a majka kršćanka. I sama je bila majka jednog djeteta. Felicita joj je bila vjerna sluškinja koja je svoju gospodaricu pratila i u smrt. Obje su nakon tamnice, u kojoj je Perpetua rodila kćerku, bile bačene pred divlju kravu da ih razdere. Mučeništvo sv. Perpetue i Felicite zbilo se 7. ožujka 202. ili 203. godine za vladavine rimskog cara Septimija Severa.

8. ožujka: Sv. Ivan od Boga


Život ovoga sveca bijaše prava pustolovina. Rođen je 8. ožujka 1495. u Portugalu. Već kao dječak od 8 godina bježi od kuće u susjednu Španjolsku. Nakon dugog lutanja čuo je glas koji mu je govorio: "Idi kući!" Po povratku u rodnu kuću doznao je da su mu roditelji pomrli od tuge. Zato je htio ispaštati i iskupiti se djelima milosrđa prema bližnjima. Jednom je zgodom iz goruće bolnice spasio nekoliko bolesnika koji su nakon požara ostali bez krova nad glavom, bez svoje bolnice. Tako je Ivan osnovao prvu bolnicu s 42 kreveta, koju će ubrzo slijediti i druge. Oko njega su se počeli okupljati oni koji su bili spremni dvoriti i njegovati bolesnike. Ivan se gotovo 12 godina žrtvovao za bolesnike. Jednog je dana vidio dječaka koji je upao u rijeku i bespomoćno zapomagao. Ivan mu je pokušao pomoći i smrtno se prehladio te obolio od groznice koja ga je dovela do smrti. Umro je na svoj rođendan, 8. ožujka 1550. Ivanovom smrću djelo oko bolesnika nije propalo. Papa Pio V. dao je njegovim sljedbenicima 1572. poseban habit i odredio pravila življenja. Već 1648. red je brojio samo u Španjolskoj preko 80 bolnica. Nad svečevom rodnom kućom podignuta je crkva i bolnica. Soba u kojoj je umro pretvorena je u kapelicu.

9. ožujka: Sv. Franciska Rimska(1384.-1440.)

Rođena je u rimskoj plemićkoj obitelji. Željela je postati redovnica ali ju je otac vrlu mladu udao. Rodila je šestero djece, a na životu je ostalo troje. Nakon smrti muža ispunila je svoj život socijalnim, karitativnim i medicinskim djelovanjem. Bila je na glasu kao dobrotvorka i njegovateljica pa i čudotvorka. Njegovala je bolesne, prala je rublje a nagrađivala je one koji su joj pomagali. Godine 1421. je u Rimu izbila kuga, svi su se razbježali a Franciska je ostala pomagati bolesnima i pokapati mrtve. Sva iscrpljena posljednje je godine svoga života provela u samostanu benediktinki, gdje je umrla 1440. godine. Proglašena je zaštitnicom žena a i vozača automobila jer joj je prema legendi anđeo svijetlio dok se noću ulicama kretala pomažući bolesnima i siromašnima.

10. ožujka: Četrdeset mučenika iz Sebaste


O četrdeset svetih vjernika mučenika u Sebasti, koji su kao vojnici služili u slavnoj XII. legiji, zvanoj »Legio fulminata Melitensis«, sačuvani su nam slavni govori koje su na njihov blagdan držali veliki crkveni govornici IV. stoljeća, među njima i sv. Bazilije Veliki. Ti govori, iako u pojedinostima nemaju stopostotnu vrijednost, ipak su vjerodostojno svjedočanstvo za hrabrost svetih mučenika koji su se radije posmrzavali u vodi negoli odrekli svoje vjere. Već sama činjenica da su o njima najpohvalnije govorili i pisali uz spomenutog sv. Bazilija, sv. Grgur Nisenski (dva govora), sv. Gaudencije iz Brescije (jedan govor), sv. Efrem Sirski (dva govora), sv. Grgur Turonski, Sozomen, znak je da je to mučeništvo udivljenjem ispunilo mnoge.


Iz pisanih povijesnih izvora može se prilično točno ustanoviti potresan događaj mučeničkog svjedočenja četrdesetorice mučenika. Za vrijeme progonstva cara Licinija pohvatano je 40 kršćanskih vojnika te stavljeno pred izbor: ili umrijeti ili se odreći vjere. Svi odabraše prvo iako se radilo o vrlo okrutnoj smrti: da umru u vodi koja se ledila. Dok su se nalazili još u zatvoru, napisali su oporuku u kojoj traže da po smrti budu zajedno sahranjeni u Sareimu kod Zele, selo danas poistovjećeno sa selom Kyrklar u Maloj Aziji, a koje znači upravo broj 40. Stoga su zamolili i vjernike da ne bi iz motiva pobožnosti razvukli njihove relikvije. Odredili su također da najmlađi između njih, sluga Eunoik, ako bude pošteđen od smrti i zadobije slobodu, postane čuvarom njihova groba. Na koncu oporuke, nakon kratkih opomena braći u vjeri, pozdrava roditeljima i prijateljima, svi se potpisaše svojim imenima.


Mučeništvo se zbilo 9. ožujka 320. u dvorištu gimnazija uz kupalište grada Sebaste u Maloj Armeniji, danas Siwas u Turskoj. Uz ledeno kupalište pripremljeno je i toplo da primami po kojega koji će biti slab u mukama. Našao se jedan slabić pa je prešao u vruću vodu, ali je uslijed nagle promjene temperature odmah poginuo. Na njegovo je mjesto stupio među mučenike sam čuvar skinuvši odjeću i priznavši se kršćaninom. Kad svi izginuše, tijela im iznesoše izvan grada, spališe i pepeo prosuše u rijeku. Progonitelji su se bojali i mrtvih, pa su željeli uništiti svaki spomen na njih. Vjernici, željni svetačkih relikvija, uspjeli su ipak barem nešto spasiti. Iako su ovi sveti mučenici mučeni 9. ožujka, od vremena pape Inocenta X. njihov se blagdan u zapadnoj Crkvi slavi na današnji dan.


»Crkva je u tijek godine unijela spomene mučenika i drugih svetaca koje je mnogovrsna Božja milost uzvisila do savršenstva, pa su već postigli vječno spasenje te u nebu pjevaju savršenu hvalu Bogu i nas zagovaraju. O rođendanima svetaca Crkva navješćuje vazmeno otajstvo u svecima koji su zajedno s Kristom trpjeli te su s Njime suproslavljeni, a vjernicima predlaže njihove primjere, koji po Kristu sve privlače k Ocu, i njihovim zaslugama moli i postizava Božja dobročinstva« (Konstitucija o svetoj liturgiji, br. 104).

11. ožujka: Bl. Dominik Cam

Kršćanstvo je u Indokini zaliveno potocima mučeničke krvi bilo domaćih bilo stranih misionara. Jedan je od njih i blaženi Dominik Cam koji je već kao dječak primljen u "Božju kuću", kako su nazivali misijsku postaju. Dominik je osjetio Božji poziv za svećeništvom te je sretno završio teološke nauke. Kao svećenik na udivljenje svih velikom je revnošću obavljao pastirsku službu. To se pokazalo naročito kad je buknulo progonstvo protiv kršćana.
Dominik se u početku progonstva najprije sakrio, ali je ubrzo uvidio da mu mjesto nije u sigurnom skrovištu. Njega kao pastira trebaju njegovi vjernici. Zato je počeo obilaziti te ljude, dijeliti sakramente i buditi nadu. Njegova se prisutnost i aktivnost brzo uočila pa ga je mandarin, kao predstavnik mjesne vlasti dao zatvoriti a Dominik je ubrzo odveden u glavni grad pokrajine Hung-yen. Pred sucima je otvoreno priznao da je katolički svećenik te izjavio da je spreman radije podnijeti bilo kakvu vrstu muka nego pogaziti križ, što su kao znak otpada od vjere tražili njegovi neprijatelji. Mučenik je čekao u zatvoru nekoliko mjeseci zatvoren u kavez. I tu je nastavio sa svojim plodonosnim apostolatom, jer su mu neprestano dolazili brojni posjetitelji. Napokon je bio osuđen na smrt te na današnji dan 1859. i pogubljen. Bila je to teška smrt. Krvnici su mu tri puta pokušali odrubiti glavu. Kako to nisu uspjeli, naprosto su je pilom otpilili. Bog je svoga mučenika u groznim mukama okrijepio i on je muku hrabro izdržao. Crkva ga je 25. travnja 1951. uvrstila u broj blaženika.

12. ožujka: Sv. Fina

Punim imenom Serafina (1238.-1253.) rođena je u gradu San Giminiano u Toskani. U desetoj godini oboljela je od teške bolesti od koje će trpjeti cijeli život. Do petnaeste godine s mukom će se kretati i šivati odjeću za siromahe. Nakon toga ostala je trajno paralizirana uz krevet. Dijelila je s Kristom svoje trpljenje te ga je i sama pojačavala tvrdom daskom kojom je zamijenila ležaj. I štakori su je stalno uznemiravali. Smireno i sabrano je dočekala smrt. Proglašena je zaštitnicom bolesnih od paralize i sličnih bolesti.

13. ožujka: Sv. Nicefor


Sveti Nicefor je rođen u Carigradu, a njegovi roditelji bijahu odličnici u gradu, a uz to i vrlo pobožni. U vrijeme Niceforova rođenja vođena je velika borba s kipoborcima tako da je Niceforov otac, koji je bio carski tajnik, zbog vjernosti svojim načelima nekoliko puta bio progonjen da bi na koncu i umro u progonstvu. Niceforova majka nakon smrti svoga muža prigrlila je monaški život, a umrla je nakon uzdignuća svoga sina na čast patrijarha.
Nicefor je izabran za carskog tajnika ne navršivši ni 30 godina života. Sudjelovao je na II. nicejskom saboru, koji je odobrio štovanje svetih slika. Zabrinut za spasenje duše te privučen samostanskim mirom i željom za razmatranjem, Nicefor je napustio dvorski život te se povukao u samoću s onu stranu Bospora. Tamo je osnovao samostan sv. Teodora. Uz strogi asketski život vrijeme je provodio u daljnjem nastojanju oko duhovne i klasične izobrazbe. Da bi ga spremio za patrijaršijsku stolicu, car Nicefor I. pozvao ga je u Carigrad te mu povjerio upravu nad najvećom ubožnicom. Nakon smrti patrijarha Tarazija 18. veljače 806. u toj visokoj i odgovornoj službi naslijedio ga je Nicefor. To je bila careva volja, a njegov se izabranik opirao izboru svim silama, no uzalud. I tako je 12. travnja 806. posvećen za biskupa. Niceforov patrijarhat bio je vrlo buran. Razni sukobi s biskupima, monasima i dvorom učinili su teškim njegove dane. Dospio je i u progonstvo zbog obrane štovanja svetih slika. Razbolivši se na smrt, sveti je Nicefor nakon 14 godina izgnanstva umro 828. godine.
Godine 843. došlo je do konačnog trijumfa štovatelja svetih slika. To je bila kanonizacija svih onih koji su zbog njih trpjeli, pa tako i Nicefora. Godine 847. svečano su prenesene njegove relikvije u Carigrad. Nicefor je bio jedan od vodećih bizantskih povjesničara VII. i VIII. stoljeća. U svojim djelima Nicefor odlučno brani rimski primat te opravdanost štovanja svetih slika.