Dirljive priče o životinjama

[southern]

Sigurna sam da mnogi znate barem po jednu.
Mozemo ih razmijeniti?Ja obozavam zivotinje,i tesko mi pada svaki put kad vidim ili cujem da je neko ruzno postupio prema bilo kojoj:


CAMPIJEVE SUZE

Automobil je stao uz cestu. Bila je to stara cesta kojom inace nitko nije prolazio. Vrata automobila su se otvorila, a kroz njih je izasao pas veselo masuci repom. Zvao se Campi. Za njime nije izasao nitko. Vrata su se zatvorila, a auto je otisao niz cestu. Campi ga je pratio pogledom i kada mu je vec dugo bio zvan vidokruga. Sjeo je jos uvijek masuci repom. Znao je da ce se njegov covjek vratiti. Uvijek se vracao.
No, njegovog gospodara nije bilo sat, nije ga bilo dva. Vec je dosla vecer, a Campi je jos uvijek, jednako mirno, sjedio uz rub puste ceste. Rep mu je isto bio miran. U grudima mu je nicala tuga, ali oci mu se nisu zasuzile. Gospodaru se uvijek treba vjerovati.
Te je noci nebo plakalo Campijeve suze. Kisne kapi slijevale su se niz njegovu dlaku i uskoro ju promocile. On je samo sjedio i gledao niz cestu. Dani su prolazili, Campi je jos uvijek cekao svog covjeka, zagledan u daljinu, a kisa je i dlaje padala.
Jednog se jutra pas uz cestu srusi na na blato i mokru travu sto je rasla pokraj puta. njegovo je malo srce prestalo kucati pod teretom tuge, jer razlog zbog kojeg je Campi zivio nije se vratio tako da je i on oticao. Nikada se nece vratiti. Kisa je i dalje padala po malom psecem tjelu. Nebo je sada plakalo za Campijem....

[southern]

Ovaj post ce biti nesto duzi,ali smatram da bi ga svako ko ima srca trebao procitati,jer par minuta je nista u poredjenju sa zivotima nasih prijatelja-zivotinja.

Napisao ga je Jimm Wills.

Ako imate zivotinju-procitajte
Ako ste imali zivotinju-procitajte
Ako zelite imati zivotinju-procitajte
Ako zlostavljate zivotinju-procitajte
Ako mislite da zivotinje nemaju osjecanja-procitajte......

Kad sam bila mala zabavljala sam te svojim trikovima i nasmijavala te.Nazivao si me svojim djetetom i unatoc beskrajnim parima sazvakanih cipela i nekoliko unistenih jastuka,postala sam tvoj najbolji prijatelj.
Kad bih bila zlocesta,prijetio bi mi prstom i govorio:"Kako si mogla?",ali onda bi odustao od svoje strogosti,svalio me na ledja i ceskao moj trbuh.Moje razaranje kuce trajalo je nesto duze od ocekivanog,ali ti si bio tako zauzet,a na tome smo radili skupa.Sjecam se noci kad smo se mazili u krevetu,kad sam slusala sve tvoje ispovijesti i snove,tada sam vjerovala da zivot ne moze biti ljepsi.Isli smo u dugacke setnje i trcali parkom,vozili se autom,isli na sladoled iako sam ja dobijala samo kornet jer je sladoled stetan za pse-kako si mi govorio.Leskarila sam beskrajno dugo na suncu,cekajuci kraj dana,i trenutak kad ces doci kuci.
Polako,poceo si sve vise vremena posvecivati poslu i karijeri,a mnogo vremena si i provodio trazeci svog ljudskog partnera..Ja sam strpljivo cekala,tjesila te svaki put kad ti je srce bilo slomljeno,i nikad ti nisam prigovarala radi losih odluka.Kad si se zaljubio,ja sam sretno skakala od radosti.
Ona,sada tvoja zena,nije voljela pse,ipak sam je srdacno primila u nas dom,pokusala da joj pokazem da je volim,i slusala sam je.Bila sam sretna jer si ti bio sretan.Onda su dosle ljudske bebe i ja sam s tobom dijelila tvoje ushicenje.Bila sam ocarana njihovom roza bojom i njihovim mirisom i zeljela sam se brinuti za njih kao prava majka.Jedino ste se ti i ona bojali da cu ih povrijediti,pa sam vecinu vremena provodila protjerana u drugoj sobi ili kucici za pse.Oh,kako sam ih zeljela voljeti,postala sam zatocenik ljubavi.
Kako su odrastali,postajali smo prijateljiDrzali su se za moje krzno i podizali na klimavim nozicama,gurali prste u moje oko,istrazivali moje usi i ljubili me u nos.Vokjela sam sve na njima,i njihove dodire,jer tvoji su postali tako rijetki.Dala bih i zivot da ih odbranim da je zatrebalo.Usuljala bih se u njihove krevete i slusala njihove brige i tajne snove,a zajedno bismo iscekivali zvuk automobila kada bi ti parkirao.
Nekada,kad bi te ljudi upitali da li imas psa,ti si ponisno vadio moju sliku iz novcanika i zapocinjao pricu o meni.Zadnjih nekoliko godina,tvoj odgovor je bio samo potvrdan,a zatim bi nastojao da promijenis temu.Od TVOG ,psa,postala sam samo pas,a ti si mi zamjerao sav novac koji se trosio na mene.



Sada imas priliku za novi posao,u drugom gradu i ti i oni cete se preseliti u stan u kojem je drzanje kucnih ljubimaca zabranjeno.Donio si pravu odluku za sebe i svoju obitelj,ali,zar nisam i ja dugo vremena bila tvoje jedina obitelj?
Bila sam uzbudjena kad smo krenuli,naslo se malo mjesta i za mene medju masom stvari,mislila sam,ali moje uzbudjenje ja naglo splasnulo kad smo dosli do azila za zivozinje.Zaudaralo je na strah i betnadje.
Ispunio si sve obrasce i rekao:"Siguran sam da cete joj naci krasan dom":Napravili su grimasu i uputili ti bolan pogled,naravno,oni su razumjeli kakve su sanse za sredovjecnu zanku pa makar i sa papirima.Morao si otrgnuti ogrlicu iz ruku svog sina koji je plakao i molio:"Ne daj im tata,ne daj da odvedu MOG psa!"A ja sam bila zabrinuta za njega,mislila sam kakvu si mu to lekciju dao prijateljstvu i vijernosti,ljubavi i odgovornosti,i o postovanju prema svemu sto je zivo.
Potapsao si me po glavi za pozdrav,izbjegavajuci me pogladati u oci,te pristojno odbivsi ponijeti povodac i ogrlicu.Imao si rok koji si morao ispostovati,a sada sam ja dobila rok.
Nakon sto si otisao,dvije ljubazne gospodje su rekle kako si vjerovatno vec mjesecima ranije znao da ces otici,a nisi se pobrinuo naci mi pristojan dom.Kimale su glavom i govorile:"Kako je mogao?"
U azilu nam pruzaju onoliko paznje koliko im to obaveze dozvoljavaju.Hrane imamo dovoljno,ali ja sam apetit vec odavno izgubila.Isprva,kad bih zacula korake potrcala bih naprijed,u nadi da si to ti,da si se predomislio i da je sve samo ruzan san,ili sam se nadala da bi mogao biti neko drugi,neko kome je stalo,ko je dosao da me spasi.

Kada sam shvatila da se ne mogu tskmiciti sa zivahnoscu stenaca,koji su,nesvjesni svoje sudbine razigrano zrckarali i plijenili svaciju paznju,povukla sam se u dno kaveza i cekala.
Cula sam njene korake dok je dolazila po mene na kraju dana,i kaskala sam za njom do izdvojene sobe na kraju dana,zacudjujuce tihe sobe.
Stavila me na stol,pocesala po usima i rekla da se ne brinem.Srce mi je snazno tuklo u iscekivanju onoga sto ce doci,ali osjetila sam i olaksanje-zatocenici ljubavi odbrojani su dani.
Kako je to u mojoj prirodi,vise sam se brinula za nju.Znala sam da je teret koji nosi za nju pretezak,kao sto bih nekad znala svaku tvoju promjenu raspolozenja.Njezno je stavila povez oko moje prednje sape dok joj je suza klizila niz obraz.Liznula sam joj ruku,onako kako sam obicavala tebe tjesiti prije nekoliko godina.Strucno je stavila iglu u moju venu.Kad sam osjetila ubod i hladnu tecnost u zilama,pospano sam legla,pogledala u njene njezne oci i prosaptala:"Kako mozes?"Mozda zato sto razunije govor mojih psecih ociju,rekla je "Oprosti",zagrlila me i zustro pocela objasnjavati da je njen posao pobrinuti se da osem na neko bolje mjesto,gdje me niko nece ignorisati,zlostavljati ili napustiti,gdje necu biti prepustena samoj sebi-mjesto ljubavi i svjetla.
Sa posljednjom snagom sam joj pokusala objasniti da moje "Kako mozes" nije bilo upuceno njoj.
Mislila sam na Tebe,svog Voljenog Gazdu.Na tebe cu misliti zauvijek.Zelim da ti i drugi u zivotu pruze ovoliko vjernosti i ljubavi koliko sam ti je ja poklonila......

[southern]

Ova je bolna:

Prva nedelja: Danas punim nedelju dana. Kako je lepo biti deo ovog Sveta...

Prvi mesec: Majka se odlično stara o meni. Zaista je majka za primer...

Dva meseca: Danas su me odvojili od majke. Ona je bila veoma uznemirena zbog toga i ispratila me je tužnim pogledom. Nadam se da će moja nova ljudska porodica brinuti o meni toliko dobro kao ona.

Četiri meseca: Odrastao sam veoma brzo i sve mi privlači pažnju.U mojoj kući žive i mala deca koja su mi kao mlađa braća. Često se igramo, oni mene vuku za rep a ja ih u igri povremeno malo gricnem.

Pet meseci: Danas su vikali na mene. Gazdarica je ljuta pošto sam se ispiškio u kući ali mi nikad nisu rekli gde bi trebalo to da radim. Sada spavam u hodniku. To mi se nimalo ne dopada.

Osam meseci: Ja sam jedan veoma srećan pas! Imam toplinu doma, i osećam se veoma sigurno i zaštićeno...Mislim da me moja ljudska porodica zaista voli. Celo dvorište je moje pa ja često prevaziđem sebe kopajući zemlju kao što su to radili moji preci da bi sakrili hranu. Moji i ne pokušavaju da me nauče novim stvarima pa je verovatno ovo što radim sasvim u redu.

Dvanaest meseci: Danas punim godinu dana. Odrastao sam pas. Međutim moji vlasnici kažu da sam porastao više nego što su oni očekivali.
Kako li su samo ponosni na mene!

Trinaest meseci: Danas su me vezali. Skoro da nisam mogao ni da se mrdnem, na sunce kada mi je hladno ili u hlad kada je vrućina. Kažu da će da me posmatraju i da sam nezahvalan. Ništa ne razumem.

Petnaest meseci: Sve se promenilo... Drže me zaključanog na terasici. Jako sam usamljen. Moja porodica me više ne želi. Ponekad čak zaborave da sam žedan ili gladan. Kada pada kiša, nemam ni krov nad glavom.

Šesnaest meseci: Danas su me sklonili sa terase. Bio sam siguran da su mi sve oprostili da sam skakao od sreće. Rep mi radi kao navijen. Štaviše, mislio sam da me vode u šetnju!!! Krenuli smo u pravcu autoputa kada su odjednom zaustavili auto, otvorili vrata i izašli napolje. Bio sam srećan misleći da ćemo ceo dan provesti u prirodi. Ne shvatam zašto su naglo zatvorili vrata i otišli. Stanite!!! Lajao sam! Bili su me zaboravili...Trčao sam za automobilom iz sve snage. Moja tuga je rasla kako sam ostajao bez daha a oni ubrzavali...Na kraju sam shvatio šta se desilo... Napustili su me.

Sedamnaest meseci: Uzalud tražim put kući, sâm i napušten. Lutajući tako, naišao sam i na neke dobre ljude koji su se sažalili na mene i dali mi nešto hrane. Očima im pokazujem zahvalnost iz dubine duše. Nadam se da će me usvojiti, bio bih poslušan kao nikada do tada!!! Nažalost oni samo sležu ramenima i kažu nešto kao - jadan mali, verovatno se izgubio.....

Osamnaest meseci: Pre neki dan sam prolazio pored škole i video mnoštvo dece nalik mojoj braći iz porodice. Prišao sam im bliže a jedna grupica je počela da me gađa kamenjem, glasno se smejući. Takmičili su se ko će me preciznije pogoditi. Jedan kamen me je pogodio pravo u oko i od tada više ne vidim na njega.

Devetnaest meseci: Neverovatno! Kada sam lepše izgledao, ljudi bi se i sažalili na mene. Sada sam veoma slab i izgledam užasno. Izgubio sam jedno oko i ljudi me teraju kada pokušam da se odmorim u njihovoj blizini.

Dvadeset meseci: Jedva se krećem. Danas su me kola udarila kada sam pokušao da pređem ulicu. Bio sam na pešačkom prelazu. Nikada neću zaboraviti zadovoljan izraz lica vozača koji me udario. Bolje da me na mestu ubio. Ovako mi je samo slomio zadnje noge! Bol je neizdrživ! Noge me ne drže. Jedva sam se dovukao do trave pored puta. Deset dana sam bio na suncu, kiši i hladnoći bez imalo vode i hrane. Nisam više u stanju da se pomerim. Sve me mnogo boli. Nalazim se na veoma vlažnom mestu i čini mi se da i dlaka počinje da mi opada. Neki prolaznici se prave da me ne vide, dok drugi govore jedni drugima da ne prilaze.


***

Skoro da sam bez svesti ali sam nekom unutrašnjom snagom uspeo da otvorim oči. Njen topli glas me probudio. "Jadni mala kuco, kako su te to ostavili". Sa njom je bio i jedan čovek u belom koji me pogledao izbliza i rekao: "Žao mi je, ali ne možemo ga spasiti. Najbolje da mu skratimo muke". Devojka je pristala dok su joj suze išle niz lice. Uspeo sam nekako da pomerim rep, pogledam je i zahvalim joj se što mi je pomogla da konačno pronađem mir.

U momentu dok sam osećao sitni ubod igle, pre nego što sam pao u večni san, pomislih:- Zašto sam se uopšte rodio kada me niko nije želeo?
__________________

[JustOne]

Vlasnik trgovine je na vrata objesio natpis: 'ŠTENCI NA PRODAJU.' Taj je natpis mamio djecu. Jedan je dječak došao do prodavača i upitao ga: 'Koliko stoje ti psići?'



Vlasnik mu je odgovorio da su između 30 i 50 dolara. Dječak je izvadio kovanice iz džepa i rekao: 'Imam samo 2,5 dolara, smijem li ih pogledati?'

Vlasnik se nasmijao i zazviždao. Iz pseće kućice dotrčala je Lady i njezinih pet štenaca, ali jedan od njih je zaostajao. Dječak je odmah spazio štenca koji je zaostajao, pa je upitao: 'Što je s tim psićem?'

'Taj je drugačiji od ostalih, rodio se s manom, tako da nikada neće moći trčati kao drugi psići.' Na to je dječak odmah rekao: 'Upravo toga želim kupiti.'
'Ali taj štenac ima manu, ne možeš ga kupiti. Ako želiš baš njega, poklonit ću ti ga.'

Razočaran dječak pogleda prodavača u oči i reče: 'Ne želim da mi ga poklonite, želim ga kupiti. Odmah ću vam dati 2,5 dolara i svaki mjesec 50 centa, dok ga ne otplatim.' Na to prodavač odgovori: 'Taj štenac ne košta ništa jer ne može trčati i skakati kao ostali psići.'

Dječak pogleda prema tlu, podigne lijevu nogavicu, pokaže svoju protezu i kaže: 'Ni ja ne mogu trčati i skakati kao druga djeca i baš zato želim toga psića, kojeg ću samo ja moći razumjeti.'

Prodavač se zamisli i sa suzama u očima reče: 'Dragi dječače, želio bih da svi moji psići dobiju tako dobre gospodare kao što si ti.'

U životu nije važno kakav si, nego da te netko cijeni i da te prihvaća takvoga kakav jesi.

Placem...

[JustOne]

Pas lutalica


"Podvijen rep i bjeloočnica plaha,
zaobilazi te u širokom luku.
Izbačeni očnjaci – samo zbog straha,
iako bi ti rado liznuo ruku.

Bez ikoga svoga, osuđen da luta,
bez nade je ostao, uplašen i sam.
Do kraja suđenog, trnovitog puta,
u očima bademastim zgašen je plam.

K'o sjena se šulja prljavi, tihi lik,
a kada mu otkažu zglobovi stari,
prokletnik što se ne usudi pustit' krik
klipsat će predgrađem po žezi i jari.

Jednom će ga zateći mećava ljuta
i skončat će negdje u grmlju kraj puta."


Ivica Smolec

[JustOne]

Kako su covjek i pas postali najbolji i nerazdvojni prijatelji?

Nekad davno pas i covjek su sklopili sporazum.
Pas je covjeku obecao da ce mu pokloniti svu svoju ljubav.Ali bas svu i samo njemu,svom gospodaru.Zauvijek,dozivotno.
Zauzvrat covjek je preuzeo svu brigu o psu.Hrana,voda,smjestaj...
I tako do dana danasnjeg taj ugovor je na snazi.
Pas nikad nije prekrsio dogovoreno.
Covjek, na zalost jest i to previse puta.

Molim vas budite toliko fer,pa ga Vi nemojte nikada iznevjeriti.
Jer vas najbolji prijatelj to debelo zasluzuje,da vi ispunite svoju polovicu ugovora.On vas voli bezuvjetno.I zauvijek,do kraja svog kratkog zivota,kojeg zivi za vas.

[_MaZa_]

Prvotno napisano od JustOne

Kako su covjek i pas postali najbolji i nerazdvojni prijatelji?

Nekad davno pas i covjek su sklopili sporazum.
Pas je covjeku obecao da ce mu pokloniti svu svoju ljubav.Ali bas svu i samo njemu,svom gospodaru.Zauvijek,dozivotno.
Zauzvrat covjek je preuzeo svu brigu o psu.Hrana,voda,smjestaj...
I tako do dana danasnjeg taj ugovor je na snazi.
Pas nikad nije prekrsio dogovoreno.
Covjek, na zalost jest i to previse puta.

Molim vas budite toliko fer,pa ga Vi nemojte nikada iznevjeriti.
Jer vas najbolji prijatelj to debelo zasluzuje,da vi ispunite svoju polovicu ugovora.On vas voli bezuvjetno.I zauvijek,do kraja svog kratkog zivota,kojeg zivi za vas.

s ovim se slažem, skroz!!

[JustOne]

YouTube- christian the lion

YouTube- christian the lion

12,252 komentara na you tube za ovaj video...
Tuzan video.


Pomozimo zivotinjama na bilo koji nacin !

[JustOne]

Pseća ljubav jača od vremena



"Kuja Dijana svakodnevno pohodi grob svog gospodara

Već 18 meseci trogodišnja kuja upućuje se svakoga dana na groblje da obiđe grob svog gazde. "Dijana zna da je njen gazda umro", kaže stručnjak za životinje Barbara Galikijo, "i dolazi na njegov grob iz zahvalnosti. To joj pomaže da lakše podnese bol."

Odmah posle smrti gazde Dijanino ponašanje se promenilo. Ljubav i odanost prema gazdi Mariju Perziji, kome je bila vrlo privržena, ustupili su mesto bolu. Izgledalo je kao da se i Dijana odlučila za smrt. Odmah posle sahrane gazde donela je drastičnu odluku. Odbijajući ljubav ostalih članova porodice, otišla je od kuće i skrivajući se danju u šumi, uveče je odlazila na gazdin grob i tu ostajala po celu noć. Takav život je mesecima uništavao, tako da je ličila na skelet.
Konačno, udovica Marija Perzije uspela je da "umoli" Dijanu da se vrati kući, ali se ona nije odrekla navike da svakog jutra odlazi na groblje udaljeno tri kilometra. Barbara Galikijo, veterinar, koja se već godinama bavi psihologijom pasa, pokušala je da da odgovor na ovakvo Dijanino ponašanje.
- Pas oseća potrebu za fizičkim i moralnim odnosom sa čovekom više nego za hranom. Kada taj odnos nestane, kao što je u ovom slučaju zbog smrti gazde, psa obuzima strašna patnja. To je najveća tragedija koja mu se može dogoditi. Vrlo često, prepuštajući se očaju, odbija hranu i tako umire od gladi ili beži od kuće.
Dijana nije prisustvovala sahrani svog gazde, tako da nije znala gde je sahranjen. međutim, psi imaju čulo mirisa šest-sedam miliona puta snažnije nego kod čoveka.


Svakoga dana, Dijana, simpatična kuja, izlazi iz kuće u ranu zoru i upućuje se na groblje.


Neopaženo silazi niz stepenice da ne bi pravila buku. Grob gde je sahranjen njen gazda Mario Perzija udaljen je nekoliko kilometara. Svakoga dana, već 18 meseci, ide istim putem.


Dijana napušta kuću gde živi porodica preminulog gazde i kreće ka groblju pažljivo prelazeći ulicu.



Nastupaju emocije i evo je ispred spomenika sa slikom gazde. Toliko je pažljiva da nikad ne obori vazu sa cvećem.


Mario je s Dijanom proveo dosta srećnih trenutaka, naučio je i da lovi još dok je bila štene

Dijana se nežno približava slici Marija Perzije dodirujući njuškom njegovu sliku. Na ovoj slici Dijana oseća miris sinova i udovice preminulog gazde koja, kada dolazi na grob, ljubi sliku preminulog muža. Osećajući tako porodični miris, Dijana je sigurna da se tu nalazi telo osobe za koju je bila mnogo vezana. Njen pogled kao da govori: "Mnogo te volim".

[southern]

Mali, krades mi price s teme, hhhh



Priča o Lei

Ne znam mnogo o mestu na kome sam rođena. Bilo je tesno i mračno i nikada se niko nije igrao sa nama. Sećam se mame i njenog mekog krzna, ali i da je često bila bolesna i jako mršava. Imala je jako malo mleka za mene i moju braću i sestre. Većina njih je iznenada uginula.
Kada su me odvojili od mame, bila sam strašno uplašena i veoma tužna. Moji mlečni zubići su tek počeli da probijaju i mama mi je bila jako potrebna. Jadna mama, bila je tako bolesna. Ljudi su rekli da je sad vreme da nešto i zarade i da im naša igra i vriska već ide na živce. I tako su nas jednog dana stavili u kutiju i poneli sa sobom. Stisli smo se jedna uz drugu i osećali kako drhtimo, skoro obamrle od straha. Niko nije došao da nas uteši.
Svi ti čudni zvuci, a tek mirisi - obreli smo se u „Petšopu“, jednoj prodavnici sa mnogo različitih životinja. Neke su mjaukale, neke pištale a druge zviždale. Čuli smo i tiho cviljenje drugih štenaca. Moja sestra i ja smo se čvrsto privile jedna uz drugu u malom kavezu. Ponekad su dolazili neki ljudi da nas gledaju, često sasvim mali ljudi koji su nas veselo gledali kao da su hteli da se igraju sa nama.
Dane i dane smo provele u tom kavezu. Često su nas uzimali u ruke, podizali i zagledali sa svih strana. Neki su bili ljubazni i mazili nas, drugi grubi i pričinjavali nam bol. Često smo čule da neko kaže „O, kako su slatki, baš takvog jednog hoću“, ali onda su jednostavno odlazili.
Noćas je moja sestra uginula. Naslonila sam glavu na njeno meko krzno i osećala kako život polako ističe iz njenog mršavog telašca. Kada su je ujutro izneli iz kaveza, čula sam kako kažu da je bila bolesna i da bi mene trebali da prodaju po manjoj ceni da bi me se što pre otarasili. Niko nije obraćao pažnju na moj tihi plač dok sam gledala kako mi bacaju sestru.

Danas je došla jedna porodica i kupila me! Od sada će sve biti dobro! Veoma su ljubazni, i stvarno su se odlučili baš za MENE. Usput su kupili i dobru hranu i lepu posudicu, a njihova mala devojčica me je nežno ponela u rukama. Njeni tata i mama kažu da sam baš slatka i dobra devojčica. Sada se zovem Lea.
Svoju novu porodicu smem čak i da ljubim. Ljubazno me uče šta smem a šta ne smem, dobro me paze, dobro me hrane i mnogo, mnogo me vole. Ništa više od toga i ne tražim, već samo da se tim divnim ljudima dopadnem i ništa nije lepše od igre sa njihovom devojčicom.
Prva poseta veterinaru. Čudno neko mesto, sva sam se naježila. Moja najbolja drugarica, ćerkica mojih vlasnika, nežno me je zagrlila i rekla da će sve biti u redu i tada sam se opustila. Izledalo je kao da veterinar mojim voljenim vlasnicima govori nešto strašno, izgledali su zaprepašćeno. Čula sam nešto o teškim manama, srcu i displaziji E. Pričao im je o divljim odgajivačima i da moji roditelji nikada nisu bili zdravstveno testirani. Ništa mi nije bilo jasno, ali bilo je strašno gledati moju porodicu tako tužnu.
Sada sam stara šest meseci. Moji vršnjaci su divlji i jaki, a mene svaki, i najmanji pokret strašno boli. Bolovi nikada ne prestaju. Osim toga, kada se samo kratko poigram sa devojčicom, dobijem probleme sa disanjem i moram da prekinem. Tako bih htela da budem snažan pas, ali, jednostavno ne uspevam. Čujem da pričaju o meni. Srce mi se cepa kada ih vidim tako tužne. U međuvremenu, često odlazimo kod veterinara i uvek samo čujem „genetski“ i „tu se ne može ništa“. Želim da budem napolju na toplom suncu i da se igram sa svojom porodicom, želim da trčim, skačem. Ali ne mogu. Prošle noći je bilo gore nego ikad. Nisam čak mogla da ustanem ni vode da pijem i samo sam zavijala od bolova.
Nose me u auto. Svi plaču. Tako su čudni, šta se desilo? Da nisam uradila nešto loše? Da se, na kraju, ipak nisu naljutili na mene? Ne, nemoguće, tako me nežno maze i tepaju mi. Ah, kada bi samo ovi prokleti bolovi prestali! Nemam snage ni da poližem suze sa lica devojčice, ali bar sam uspela da je liznem po ruci. Sto kod veterinara je tako hladan. Plašim se. Svi plaču u moje krzno, osećam koliko me vole. Uz veliku muku uspevam da ih liznem po rukama. Danas veterinar ima dosta vremena za nas i veoma je ljubazan, a i bolovi su se malo smanjili. Devojčica me nežno drži, osećam blagi ubod ... hvala Bogu, bolovi prestaju. Osećam duboki mir i zahvalnost.
Sanjam: vidim svoju mamu, braću i sestre na velikoj zelenoj livadi. Zovu me da im se pridružim, kažu da tamo nema bolova, samo mir i sreća. I tako, svojoj ljudskoj porodici kažem doviđenja, na jedini meni mogući način: kratkim mahanjem repa.
Mnogo srećnih godina sam želela da provedem sa vama, ali nije mi se dalo. Umesto toga sam vam donela samo brigu. Žao mi je, ali bila sam samo obična roba za prodaju.

Lea

[southern]

Istinita prica

TIK uz autoput, u smjeru ka Nišu, nedaleko od novobeogradskog Bloka 28 već godinu dana čeka jedan braon-bijeli pas. Uvek je sam. Ne dozvoljava nikome da mu se približi. "Druži se" samo sa bukom automobila i zagađenim vazduhom prometne saobraćajnice. Nikada ne maše repom. Uzdignutih ušiju i pogleda uprtog uz autoput on čeka i vjeruje da će se oni koji su ga baš tu ostavili, vratiti.
Ne odaziva se nikome, uprkos tome što su stanovnici obližnjeg kvarta pokušali da ga dozovu svim "psećim" imenima. Ponekad načulji uši na zvižduk.
Zov prirode ga ne mami, pa ostale "drugare" i ne miriše.
Prema riječima stanarke iz obližnje zgrade, penzionerke Verice Edbauer, prije godinu dana "neki ljudi" izbacili su ga iz automobila sa registarskim tablama Rume .
- Bio je lijep, čist i rundave dlake, zato sam ga ja prozvala Lepi - prisjeća se Verica. - Prvih nekoliko mjeseci mogla sam da mu priđem bliže i dam mu hranu, a onda je počeo da se povlači. Nemoguće mu je približiti se ni na nekoliko metara. Sad ostavim vodu i hranu u travi i sklonim se da bi se vratio i pojeo nešto.
Tu je od jutra do mraka. Odlazi da prespava negdje, ali stanari, koji ga hrane nisu uspeli da uđu u trag njegovog prenoćišta. Ni kiša, košava i vjetar ga ne sprečavaju da čeka.
Prezimio je ovogodišnji mraz, ali kako Verica primećuje, ofucao se i propao.
- Najžalije mi je što je toliko tužan - kaže ona.
- Mada su neke komšije htele da ga uzmu, to je neizvodljivo, jer on bježi od svih.
U to su se uvjerili i reporteri "Novosti", koji su čitav sat pokušavali da mu se približe. Sklanjao se i od naših pogleda, tromim hodom i spuštene glave. Nije izgledao uplašeno, već nevoljno i nezainteresovano. Na kraju, ne zna se ko je odustao - da li on koji je nadvožnjakom prešao autoput povijenog repa, ili mi kojima je okrenuo leđa.
Stanari koji ga vole i hrane strahuju da ne izleti na ulicu dok se sklanja od drugih pasa ili prolaznika. Sumnjaju čak i da je gluh, jer je mjesto njegovog stanovanja konstantno ispunjeno bukom.
Tuga ga je toliko ophrvala, da kako njegova "hraniteljka" objašnjava, nikada ni za jednom ženkom nije pošao. U tom kraju ima često pasa lutalica, ali ni oni čak nisu uspjeli da mu priđu. Odabrao je samoću, u tišini, pa ga nikada nisu čuli ni da je zalajao ili zarežao. Ima samo snage da čeka... On još vjeruje.

[southern]

12 MOLBI JEDNOG PSA


1. MOJ ŽIVOT TRAJE 10-15 GODINA. SVAKI RASTANAK OD TEBE ZA MENE ZNAČI PATNJA, ZATO RAZMISLI O TOME PRIJE NEGO ŠTO ME UZMEŠ.

2.VOLI ME TAKVOG KAKAV SAM, JER TI SI ME BIRAO ZA PRIJATELJA.

3.DAJ MI VREMENA DA U TOKU OBUKE SHVATIM ŠTA OD MENE TRAŽIŠ.

4.IMAJ LJUBAVI ZA MENE, JA OD TOGA ŽIVIM.

5.NEMOJ SE LJUTITI NA MENE, NEMOJ ME KAŽNJAVATI, JER JA IMAM SAMO TEBE.

6.PRIČAJ SA MNOM, JER JA IPAK ZNAM ŠTA MISLIŠ I OSJEĆAŠ.

7.ZNAJ DA NE ZABORAVALJAM KAKO SE SAMNOM POSTUPA.

8.PRIJE NEGO ŠTO ME UDARIŠ POMISLI DA TE JA MOGU UGRISTI, IJAKO JA TO NIKADA NE RADIM.

9.NE UZIMAJ ME KAO IGRAČKU, DOK SAM MALI I NE ODBACUJ ME KASNIJE JER MOJA LJUBAV PREMA TEBI JE VJEČNA.

10.BRINI O MENI I KADA OSTARIM, OGLUŠIM, OSLIJEPIM, OSTANEM BEZ ZUBA, JER STAROST JE ISTA ZA SVE.

11.PRATI ME NA MOM POSLJEDNJEM PUTU JER SA TOBOM JE ZA MENE SVE LAKŠE I NEKA TI TO BUDE DUG ZA MOJU VIJERNOST.

12.KADA MENE VIŠE NE BUDE BILO NEMOJ TUGOVATI, VEC USREĆI NEKOG NOVOG PSA, VOLI GA KAO ŠTO SI MENE VOLIO.
__________________

[southern]

Bobi

Lovačke trube označile su početak, početak lova na nevine i kraj njihova života. Livade i šume odzvanjale su zvukovima limenih instrumenata koji su narušili inače savršen mir toga prelijepoga kraja. Deseci ljudi odjevenih u skupocjenu odjeću i naoružani skupim puškama krenuli su u svoj krvavi pohod, u lov. Dobro naoružani i žedni krvi traže stanovnike šume - životinje koje nisu niti svjesne grozote koja im se približava. Neke od njih danas će platiti životom lovačku strast za ubijanjem. Njihov kraj je neizbježan. Pucnjevi, trube i smijeh uvijek uspješno nadglasavaju tihu bol i krike patnje koju proživljava "plijen". Zabava za lovce znači patnju za životinje.

Da bi osjećaj superiornosti nad prirodom bio potpun, potrebno je pokoriti "domaće" a ne samo ubijati divlje. Psi ovdje imaju ulogu poslušnih robova spremnih ubiti i biti ubijeni. Mnogi lovci sa sobom vode svoje "trupe" koje će za njih obavljati prljave poslove i pokazati koliko okrutni mogu biti za volju svojega gospodara.

Za psa je bitno da je brz, jak, da ima dobar njuh i da je poslušan. Najbolji među njima bio je Bobi. Unatoč svojim godinama, još uvijek je bio brži i spretniji od većine mlađih pasa. Uvijek se isticao svojom snalažljivošću pri hvatanju plijena, svojom brzinom i opažanjem. Ali i okrutnošću kojom je "dovršavao" posao svoga gospodara. Često je morao dokrajčiti žrtvu koju bi gospodar pogodio sačmom. Bobi je svojim oštrim zubima i čvrstim ugrizom lomio vratove, davio i ponekad rastrgao pogođene i ranjene životinje.

Kad je Bobi dobro obavio svoj posao i gospodar je bio zadovoljan. Mnogo puta ga je velikodušno nagrađivao i hvalio pred svojim prijateljima, što je Bobiju godilo i zbog čega je bio ponosan pred drugim psima iz svoga kraja. Njih dvojica bili su nerazdvojni, Bobi je godinama slijedio gospodara kroz sve prilike, jednako vjerno i odano kao i prvoga dana. Dok je gospodar kratio vrijeme u gostionicama i kletima, Bobi ga je uvijek promatrao svojim toplim očima i bio spreman odazvati se i na najmanji pomak gospodareve ruke.

Gospodar je hranio i pazio Bobija, dijelili su ručak, doručak i večeru. Sve što je gospodar imao dijelio je s Bobijem. Divno ih je bilo vidjeti zajedno, velika je to ljubav bila. Kad bi se vratili kući, Bobi se prihvatio svoga posla i veoma ozbiljno čuvao kuću. Svi su znali da je bolje ne ulaziti u dvorište dok ga Bobi čuva.

Tako su godinama njih dvojica sretno živjeli; cijele dane provodili su zajedno, išli u lov i šetali, i svi koji su ih poznavali znali su kakvog krasnog psa ima gospodar i kakvog gospodara ima pas. Odlazak u lov bio im je gotovo navika, jer su lovili skoro svakoga jutra.

Zajedno su bili i svake nedjelje, baš kao i ove. Dan je počeo kao i svaki drugi, po ničemu različit od bilo kojeg drugog. Od kuće su krenuli dosta rano da bi već u sedam sati bili u šumi.

Gospodar je imao dobar dan, već je ubio nekoliko lisica i to je bio odličan plijen, ali ubijanje je ovisnost - nikad ti nije dosta. I Bobi je bio umoran, ali gospodar je tjerao svoje. Morao je uloviti još barem jednu da zadovolji svoj nagon.

ŠŠŠŠŠ ...nešto je zašuškalo u grmlju. BANG! Zasjeda je uspjela! Još jedna lisica ubijena je, majka malih lisiča sada je mrtva, lisičići su postali siročad. Ali mala je to cijena za jednu odličnu lovačku priču.

Vrijeme je da pas obavi posao, da dovuče njeno mrtvo tijelo. Bobi je skočio iz grmlja, glasno režući, te ju krenuo zaklati ako je još živa. Bilo je to nešto uobičajeno, radio je to već mnogo puta. Već je raskesio svoje zube želeći je priklati jer je još disala, ali dogodilo se nešto što ga je potpuno promijenilo. Vidio je njene oči, one su plakale. Iz grmlja svega korak dalje virile su dvije male glave. A iz očiju lije i dalje su tekle suze. Znala je da ostavlja svoju djecu.


Bobi je to vidio. I iz njegovog oka potekla je suza. Vidjevši lisicu mrtvu, znao je što je učinio. Njegovo srce je puklo. Jedna lisica je umrla pred njegovim očima, kao i stotine lisica prije nje. Bobi je tek tada vidio koliko je loše to što je činio za svoga gospodara.

"BOBI ŠTO JE!" prodro je glas iza njega. Gospodar je stajo začuđen, ali i strašno ljut. Zavrnuo je lisici vratom i bez ijedne riječi otišao nazad. Bez riječi pohvale, bez tapšanja, bez smiješka ...krupnim koracima gospodar je krenuo kući.

No, Bobi je ionako bio pretužan da bi ga udobrovoljilo gospodarevo hvaljenje. U ovom trenutku Bobi je htio biti sam u svojoj boli. Pred očima bile su mu samo lisičine suze i pogled malih lisiča koji su promatrali svoju majku kako umire.

Te večeri gospodarica je napunila Bobijev tanjur. Gospodar je samo uvrijeđeno i ljuto sjedio, duboko razmišljajući. Odjednom je progovorio: "Morat ću nabaviti novog psa! Ovaj je star i umoran." Govorio je kao da Bobi nije bio u sobi. Godinama mu je pričao, tepao, povjeravao se, a sada govori kao da Bobija nema.

Ali Bobi je znao što gospodar govori. Bobi je razumio svaku njegovu riječ. "Obavit ću to poslije večere," rekao je smireno. Bobijevo srce je puklo. Čovjek kojemu je posvetio život, čovjek kojega je smatrao prijateljem, čovjek čije je tapšanje i dobacivanje toliko volio - sada ga je izdao. I misli ga zamijeniti kao stare istrošene hlače novima.

Shvatio je da je to sve bila velika laž i da prijateljstvo nikada nije ni postojalo. Nikada nije bilo obostrano. Postojao je gospodar i pas - njegov slijepo odani sluga.

Kad je večera završila, gospodar je nastavio s obećanjem. Skinuo je mirno pušku sa zida i uzeo jedno punjenje. Sudbina stotina životinja čekala je sada i Bobija.

Gospodarica ga je još jednom pogledala, vjerojatno da ne zaboravi kako je izgledao, makar je njoj jedino bilo bitno da ne prlja kuću i ostavlja dlake. Ona će biti zadovoljna novim štenetom.

Gospodar je otvorio vrata i tiho rekao: "Idemo Bobi.". Izrekavši to kao da mu je žao...

Bobi je ustao. Pognute glave i drhtećih nogu, izašao je iz kuće. Odjednom je osjetio hladnoću noći, kojih je na stotine proveo čuvajući i pazeći kuću koja će mu sada postati grobnicom.

Na kraju dvorišta bila je jedna rupa. Gospodar je polako krenuo prema njoj, a Bobi ga je još uvijek slijepo slijedio. "Dobro je da je nisam zatrpao, sad će mi dobro doćim," pomislio je. Bacio je kost u rupu kako bi Bobi skočio u nju. Bobi je znao. Ušao je u rupu. Jedva je čekao kraj. Izdaja ga je slomila. Slomio ga je pogled lisice i suze malih lisiča. Slomio ga je pogled gazdarice za koju je on bio samo stvar. Stvar koja se može zamijeniti. Ali izdaja najboljeg prijatelja skrhala ga je. Htio je umrijeti, htio se riješiti patnje.

Spustio je glavu na noge i nježno zatreptao. Vjerojatno je još u njegovom srcu postojala trunka nade da će gospodar spustiti pušku i predomisliti se. Mirnu noć prekinuo je pucanj, počeo je lavež pasa. Iz svih dvorišta čulo se uznemirujuće lajanje, kao da su se psi opraštali od Bobija.

No, jedno dvorište bilo je mirno. Tiho. Samo u jednom kutu dvorišta bila je nabacana svježa zemlja. Čak nije bilo nikakvog obilježja da tu netko počiva. Samo zemlja koju će prekriti trava...

Već slijedeće jutro, u dvorištu se čuo smijeh. Svi su bili sretni zbog "novog člana obitelji", zbog novog oštrog lovca. Gospodar je nabavio novog psa, svojeg novog najboljeg prijatelja i slijepo odanog slugu.

A u kutu dvorišta niknuo je cvijet. Prekrasan divlji cvijet. Cvijet koji svojom ljepotom otkriva svoju dobrotu. Bobi ipak nije bio bezdušni sluga okrutnoga gospodara. Iako je umro za njega, više nije za njega ubijao. U cijelom dvorištu bijaše to najljepši cvijet...

[southern]

Ja nisam ničija igračka!

Zvuči toliko nestvarno, gotovo zastrašujuće, da se već nakon nepunih godinu dana, još jednom obistinjuju njegove najcrnje slutnje od kojih zazire već dvije godine. Prijatelji su ga upozoravali da je to samo pitanje vremena kada će se njegovi obožavani gospodari poigrati njegovim osjećajima i reći mu zbogom. Znao je da su godišnji odmori najidealnije prilike za ovakve rastanke, kad te iz toplih njedara obitelji istrgnu i naprosto bace na ulicu. No isto je tako znao da ta divna obitelj s dvoje prekrasne male djece koju je svim svojim bićem obožavao i kojima je svaki zajednički trenutak ispunjavao zahvalnošću, vjernošću i odanošću; to četvoro ljudi koji su savršeno razumjeli sve njegove potrebe i želje i bili mu više od vlasnika - prava obitelj i prijatelji u nedostatku vlastite obitelji - oca kojega nikad nije upoznao i majke od koje su ga otrgnuli dok je još učio hodati, nisu bili takvi ljudi. Već dva godišnja odmora koračao je pun straha i strepnji oko ruba omče neizvjesnosti, i ništa se nije dogodilo. Već dva godišnja odmora ... i njegovi su mu vlasnici ostali vjerni i odani, kao rijetko koji.
A onda su se sva godišnja doba kao začarana još jednom izmijenila, i opet je došlo ljeto. Najljepše i najokrutnije godišnje doba počelo je disati novim strahom i strepnjom od vrtoglavo se približavajućih godišnjih odmora. Odmora, koji će ovoga puta ipak biti nešto drugačiji, zauvijek mu promijenivši život.
Sve pripreme su pri kraju, sve je za plažu već odavno kupljeno, sve je za odmor tu i spremno za pokret. Uz obećavajuću idilu vrućih stijena i sitnog peckajućeg pijeska, paklenog sunca i plavog mora što uz kockice leda u osvježavajućim pićima i kalorijama bogate sladolede hladi tijelo i krijepi dušu, jedino se on ne uklapa. Taj četveronožni problem guste dlake koji je ostao jedina mrlja na brižljivo isplaniranom kalendaru. Donedavno najdraži član obitelji, s nekoliko zalazaka sunca ipak se na kraju pretvorio u neriješivi problem, pretežak teret.
Dječakov krevet na kojem je kriomice, da ga roditelji ne vide, znao provesti brojne noći večeras ni približno nije bio tako udoban i mekan. A hrana je ostala netaknuta u besprijekorno čistoj zdjelici dok je zora polako rudila neugodnom spoznajom ...
Uz veliku strku i neshvatljivu žurbu automobil se puni do maksimuma, zatvaraju se prozori, provjerava je li plin ostao negdje goriti, a potom se zaključavaju i ulazna vrata. No nekim se čudim još jedno, doduše malo i krajnje skučeno mjesto, pronalazi u autu i pali iskru nade što se rasplamsala mahnitim gibanjem repa i nezaustavljivim lizanjem ruku i lica svojih vlasnika u znak čiste i naivne zahvalnosti. Koja se nekoliko semafora i još nekoliko blokova kuća kasnije naglo povlači pred naletom neshvaćanja i pritajene panike. (Znači, ipak, drugi su bili u pravu.)
Automobil se zaustavlja i vrata se otvaraju. Laganim nukanjem da izađe van, lažnim oprosti i iskrenim suzama najmlađih, on ostaje stajati na cesti. Gledajući za automobilom koji se naglim skokom uključuje u promet i nestaje u koloni drugih automobila koji, krećući se prema suncu, nestaju put nepoznatog u lovu na godišnji odmor.
Sam, na vrućem asfaltu, uz nepoznate i ne baš previše dobrohotne i prijateljski nastrojene ljudi, iznenada svladan umorom, glađu i žeđom, te tugom što se kroz gustu dugu dlaku uvukla do samih kostiju. Beskrajno osamljen i gladan ljubavi onih za kojima je jedino, i unatoč svemu, ostalo mjesta u njegovom srcu osuđenom na vjernost.
I tako počinje još jedna ljetna avantura, a kraj joj se ne zna i nije na vidiku. Samoća i osjećaj bezvrijednosti hvataju u okove sve lijepe uspomene dok se sklanja od kotača pomahnitalih prometala i ubilačkih poriva divlje i neodgojene djece, a nagon za preživljavanjem tjera ga da ide dalje i ne gubi nadu. Tko zna, možda hladan kavez u šinteraju i nije tako loše rješenje u odnosu na ovo tumaranje vođeno prokletom zvijezdom, pa je u ovom trenutku i injekcija smrti više nalik injekciji spasa, dok vrelina ljeta isijava sa svih strana u napola opustjelom gradu.
A možda, kad i ovo ljeto prođe, u posljednji trenutak neko kroz suze nasmiješeno lice ponudi mu ruku spasa i produži život uz čistu zdjelicu dupkom ispunjenu finom hranom, koju će zahvalno, s cijenjenjem i polako uživati, znajući da ona neće vječno potrajati te bi već sutra mogao bez nje ostati. A ako tada ne, za vrijeme godišnjeg odmora gotovo sigurno.
Napuštanje pasa i mačaka zlokobni je virus koji se poput epidemije širi u vrijeme godišnjih odmora diljem svijeta. Stotine tisuća pasa i mačaka, do tada ravnopravnih članova obitelji, ostaju bez svoga doma. Većina njih skonča svoj život pod kotačima automobila, zatučena uslijed zlostavljanja ili u šinterajima u kojima na njih vreba smrt injekcijom. Vrlo mali broj napuštenih pasa i mačaka pronađe novi dom.

[JustOne]

Prvotno napisano od southern

12 MOLBI JEDNOG PSA


1. MOJ ŽIVOT TRAJE 10-15 GODINA. SVAKI RASTANAK OD TEBE ZA MENE ZNAČI PATNJA, ZATO RAZMISLI O TOME PRIJE NEGO ŠTO ME UZMEŠ.

2.VOLI ME TAKVOG KAKAV SAM, JER TI SI ME BIRAO ZA PRIJATELJA.

3.DAJ MI VREMENA DA U TOKU OBUKE SHVATIM ŠTA OD MENE TRAŽIŠ.

4.IMAJ LJUBAVI ZA MENE, JA OD TOGA ŽIVIM.

5.NEMOJ SE LJUTITI NA MENE, NEMOJ ME KAŽNJAVATI, JER JA IMAM SAMO TEBE.

6.PRIČAJ SA MNOM, JER JA IPAK ZNAM ŠTA MISLIŠ I OSJEĆAŠ.

7.ZNAJ DA NE ZABORAVALJAM KAKO SE SAMNOM POSTUPA.

8.PRIJE NEGO ŠTO ME UDARIŠ POMISLI DA TE JA MOGU UGRISTI, IJAKO JA TO NIKADA NE RADIM.

9.NE UZIMAJ ME KAO IGRAČKU, DOK SAM MALI I NE ODBACUJ ME KASNIJE JER MOJA LJUBAV PREMA TEBI JE VJEČNA.

10.BRINI O MENI I KADA OSTARIM, OGLUŠIM, OSLIJEPIM, OSTANEM BEZ ZUBA, JER STAROST JE ISTA ZA SVE.

11.PRATI ME NA MOM POSLJEDNJEM PUTU JER SA TOBOM JE ZA MENE SVE LAKŠE I NEKA TI TO BUDE DUG ZA MOJU VIJERNOST.

12.KADA MENE VIŠE NE BUDE BILO NEMOJ TUGOVATI, VEC USREĆI NEKOG NOVOG PSA, VOLI GA KAO ŠTO SI MENE VOLIO.
__________________

Ovo mi se jako svida...

Sjecam se jednog psa od prijateljice.Ja kad god sam isao da uzmem nesto od nje taj pas je rezao na mene .
Odlucio sam da ga pomilujem i uspio sam u tom naumu i zavolio me.
Nazalost nije vise ziv.

[southern]

prica o kakaduu

Valjda ne treba prijevod?


What kind of creatures are we?"

Ziyal was born as 'Nikki' to an obviously loving handfeeder. She probably was sold to a pet shop, then soon after was bought by someone who loved her very much. For her first few years of life, Nikki was probably spoiled and very loved. But unfortunately for her, something in her owners lives changed, and she found herself in a new home....and after some time of getting used to her new family, Nikki was again uprooted and had to adjust again to a new family. Well, she didn't want anything to do with it. She was scared, lonely, and beginning to learn not to get too close to anyone because her life would probably change again soon. And change it did.

Nikki. who was about 8 years old, once more had to adapt, but this time it was different. She didn't have gentle hands to cuddle her - she had an older Moluccan male who wanted to mate with her. Nikki liked his gentle preening, but was too young and too people oriented to know about 'the birds and the bees'. She did not welcome her mate's advances, she just wanted to be left alone. Her mate became more and more aggressive, and soon began to batter Nikki. Thankfully the breeder separated
the two before he could kill Nikki (he had killed his last mate, and the one before that).

The breeder had good intentions - another mate was to be purchased and slowly introduced to Nikki - visions of baby Moluccans and the dollars they would bring danced in the breeders mind.

So here was Nikki. She once was adored, cuddled and treated as one of them family. Seven homes and eight years later, here she sat. Thoughts like "Why is it that whenever I start to trust someone, I get sent away? Why did that other bird want to hurt me? Why am I all alone in this cage, locked in night and day with nothing to do? What is the matter with me? Why can't anyone love me?" filled her mind. She was scared, alone with no hope.

The breeder could not find a male Moluccan that was suitable (he wanted a young male, but did not want to pay too much for it) so Nikki was off once again to another temporary home - a pet store somewhere in the Toronto, Ontario area. Time went by, and a nice, older man bought Nikki. The older man gave Nikki to his wife as a gift with the hopes that caring for Nikki would bring them closer together. The couple, whose children were all grown up, were having marital problems, but loved Nikki and treated her like a child. They gave her love, good food, and lots of toys. Nikki was finally happy. Unfortunately, Ziyal's story doesn't end here.

A few years went by, and the couple were fighting a lot. The nice old man wasn't so nice anymore, and the wife was never home. Nikki began to feel neglected. One day the wife left, and never came back. 'Divorce' was the word that brought Nikki's happy, contented life to an end. The old man began drinking, and ignored Nikki for days. Nikki tried to cheer him up with her singing, but it just made him more angry. She begged for cuddles, but instead of love, she felt the sting of the old man's hand hitting her. "Shut up, you dumb f***ing bird" he would say as he hit her. (I know this because she this phrase a few times in the beginning when she begged me for attention and I didn't respond right away)

Nikki, now afraid and confused, called for the wife. After a couple of days of calling, being hit, calling some more, being hit more, the old man put her in a closet. There in the dark, Nikki sat. No more wife who gave her cuddles and good food. No more sunlight. Her world was now a cage in a dark closet, sunflower seeds for food, clean water every few days, and nothing left to do.

Nikki began to occupy her time by preening. Preening became more interesting if she shredded her feathers. Shredded feathers were too itchy, so Nikki pulled them out. "Pulled feathers are fun to play with...l think I'll pull some more out to play with" she must have thought. With no more feathers, Nikki's skin became dry and irritated. Scratching was not enough, so sh began to bite her skin until it bled. "Hmmm... a new thing to do! I can make myself bleed, and it feels good to be the one in control
of my pain. I can make myself hurt, and if I keep at it, maybe the old man might pay some attention to me!"

The old man remembered to feed and water Nikki one awful day, and he saw what she had done to herself. His Ex-wife was gone, his children were gone, evenmhis bird was trying to leave him by dying.

Remorsefully, his hand reached in to gather Nikki up and hold her. He wanted to apologise to Nikki.

Nikki was terrified that his hand was going to hit her again. From somewhere deep in her soul she decided she had gone through enough. With every ounce of strength she could muster, she took a stand. She bit that awful hand and shrieked as loud as she could. The old man, drunk and angry, grabbed Nikki's wing. A sound that Nikki had never heard before echoed in the air. The old man had broken her wing. He closed her cage door. "It's your own fault, you f**ing bird," he told her as he
closed the closet door.

Days went by, and the pain began to fade. Nikki had decided as her wing was broken that she will never trust another human as long as she lived. "Humans live to hurt you. Humans only love you until something better comes along. Humans abandon you. Humans are the most evil thing that lives. Humans cannot be trusted at any cost," she must have thought.

The old man once more tried to get Nikki out for a cuddle. She held on to her perch tight and yelled at the old man. He grabbed his lighter and placed it under the pads of her feet to make her step up. Her skin listered and burned, but she held on tight. The pain was excruciating. When he finally gave up and left her in the darkness once again, she fell off her perch in agony.

Once again the old man wanted to make amends. His daughter was coming to visit him, and he wanted everything to be the way it once was. He opened the closet door and once again tried to get Nikki to step onto his hand, but Nikki was too weak from her wing fracture and her lack of food. She was on the bottom of her filthy cage, lying in her own roppings. The old man gently picked her up, and maybe he even said he was sorry.

Nikki somehow managed to find some strength, and once again let out a blood curdling screech. The old man had had enough. In a drunken rage, he threw Nikki across the room and into the corner of the wall. Nikki felt her keelbone break as she fell into blackness.

The old man's daughter came over that day. She found her father drunk, asleep on the couch. There was blood on the wall. There was blood on the floor. She followed the trail of blood droplets to her mother's closet, and when she opened it, she saw Nikki. Within minutes Nikki was at the Vet's office. Nikki's broken body could be fixed, but she may not live. Nikki's broken spirit would probably never heal. Putting Nikki to sleep seemed like the only option for her, but Nikki caught a tech's attention, and soon the word was out - Nikki would be operated on if someone could adopt her, and keep her forever. No money was to exchange hands, only the assurance that Nikki was going to stay with me for life.

In February 1998, I drove home from Toronto with a very angry, very abused Moluccan Cockatoo. She hissed the entire 6 hour drive. Nikki's first few days with me were fairly unremarkable, she stayed in the back of her cage most of the time and hissed at everything and everyone. She took her antibiotics and Haloperidol with very little fuss. The only time she really became uncontrollable is when she heard her name. Calling her Nikki would send her slamming against the bars of her cage, so after a lot of thinking, I settled on the name Ziyal (zee-al), or Z (zee) for short. I also did something that I don't recommend - I gave her total freedom. Her cage door was removed, and to this day I have NEVER locked her in her cage. The vet removed Z's stitches, and with her help, we weaned her off of the Haloperidol (an anti-psychotic drug) and introduced Z to a balanced diet. After she gained a bit of weight, and some strength, and she could once again tolerate the light (months of darkness affected her eyes) I began to work on her 'soul'. I hate to use the term 'rehabilitate' because it reminds me of convicts who have done a vile deed and must be rehabilitated in order to rejoin society. Z is not a criminal, she is a victim.

My first step was to show her that I was never going to hurt her. I like to use reverse weaning to accomplish this, so I handfed her with a spoon, and soon she began to beg for food. While she would eat, I would talk gently, and give her scratches. By the time Z was 3 months old (I think of Feb. 2nd as her birthday - the start of her new life) she was letting me cuddle her. She began to sleep on the edge of my pillow at night, and call for me if I left her alone. I had to take her everywhere. She was bonding
to me very nicely. Her first moult was a very trying time. She began to pluck out her new feathers, and self-mutilate, so I had to put a collar on her. She began to test her boundaries, and tried to find out what she could get away with. Z was really starting to blossom into a wonderful companion. She was into everything, and was starting to play with her toys. Her feet were all better, and she began climbing apple branches that I brought in the house for her. She even began to say "Hello".

Z has been with me for over a year now, and she is truly a joy. She is still afraid of men, and still is afraid of new people, new things, new food, but as long as I am near her, Z's confidence allows her to meet these new situations and explore the possibilities they present. She has developed a wonderful zest for life, and loves to play. She chases the cat, she insists on cuddle time, she 'helps' with my daily chores by chasing the broom,shredding my dishtowels, eating my wooden spoons, and gets into all sorts of mischief.

Ziyal has brought so much to my life, and has taught my children firsthand about the power of unconditional love and what it can do. She may not look very pretty to most people, but to me she is the most beautiful bird in the world, both inside and out.

[spamerica]

pas ili covjek svejedno oboje znaju da laju

[JustOne]

Prvotno napisano od spamerica

pas ili covjek svejedno oboje znaju da laju

Covjek laje...Ali pas laje sa razlogom.Nikad nece lajati bez razloga dok covjek bez razloga laje.

[spamerica]

Neki dječak je hodao uz obalu rijeke i ugledao je krokodila zapletenog u mreži.
Krokodil mu reče: 'Smiluj mi se i oslobodi me. Možda izgledam strašno, ali znaš, nije to moja krivnja. Takav sam stvoren. Ali, kakav god bio moj izgled, ipak imam majčinsko srce. Došao sam jutros ovamo u potrazi za hranom za svoje mlade i ulovio sam se u ovoj zamci.'
Dječak reče: 'Ah, kad bi ti došao pomoći, ti bi me zgrabio i ubio.'
Krokodil odvrati: 'Zar misliš da bi to učinio svojem dobročinitelju?'
I tako je krokodil uvjerio dječaka da ga oslobodi iz mreže, i dok ga je dječak oslobađao, krokodil ga zgrabi. Ulovljen u krokodilove ralje, dječak reče: 'Tako mi dakle vraćaš za moje dobročinstvo?'
Krokodil reče: 'Nije to ništa osobno, sinko. Takav je svijet, takav je zakon života.'
Dječak se nije složio pa mu krokodil reče: 'Želiš li možda nekoga pitati da provjeriš?'
Dječak ugleda pticu koja je sjedila na obližnjem drvetu pa je upita: 'Ptico, govori li krokodil istinu?'
Ptica reče: 'Krokodil je u pravu. Pogledaj mene. Jednog dana sam se vraćala kući s hranom za svoje mlade ptiće. Zamisli moj užas kad sam ugledala zmiju kako puzi uz stablo ravno prema mojem gnijezdu. Bila sam potpuno bespomoćna. Zmija je proždirala moje mlade jednog po jednog. Vrištala sam i vikala ali ništa nije koristilo. Krokodil je u pravu, to je zakon života, takav je svijet.'
'Vidiš?', reče krokodil.
Ali dječak reče: 'Daj da pitam još nekog.
Krokodil reče: 'U redu. Hajde, pitaj.'
Jedan stari magarac je prolazio uz obalu rijeke. 'Magarče!', reče dječak, 'Evo što krokodil kaže. Je li u pravu?'
Magarac reče: 'Krokodil je potpuno u pravu. Pogledaj mene. Radio sam i robovao svojem gospodaru cijeli život, a jedva da mi je davao dovoljno da preživim. Sada kada sam star i beskoristan, pustio me je s uzde, i sada lutam po džungli čekajući da me zaskoči kakva divlja zvijer i privede mi život kraju. krokodil je u pravu, to je zakon života, takav je svijet.'
'Vidiš?', reče krokodil, 'Idemo!'
Dječak reče: 'Daj mi još jednu priliku, zadnju priliku. Dopusti mi da pitam još nekoga. Sjeti se kako sam dobar bio prema tebi.'
I krokodil reče: 'Dobro. Tvoja zadnja prilika.'
Dječak ugleda kunića koji je onuda prolazio pa ga upita: 'Kuniću, jel' krokodil u pravu?'
Kunić sjedne i reče krokodilu: 'Zar si zaista to rekao?'
Krokodil reče: 'Jesam.'
'Čekaj malo', reče kunić, 'Morat ćemo to raspraviti.'
'Dobro.', reče krokodil.
Ali kunić reče: 'Kako ćemo raspravljati kad imaš dječaka u ustima? Pusti ga. I on bi također trebao sudjelovati u raspravi.'
Krokodil reče: 'Stvarno si pametan. Pobjeći će mi čim ga pustim.'
Kunić odvrati: 'Mislio sam da si razumniji. Ako pokuša pobjeći, možeš ga ubiti jednim udarcem svojega repa.'
'U redu.', reče krokodil i pusti dječaka.
Čim ga je krokodil pustio, kunić poviče: 'Bježi!'
I dječak pobježe i spasi se.
Kunić tada reče dječaku:' Sigurno voliš krokodilovo meso, a i ljudi iz tvojeg sela sigurno bi voljeli dobar obrok. Nisi oslobodio krokodila do kraja. Veći dio njegovog tijela još je uvijek zamotano u mreži. Idi u svoje selo i dovedi sav narod, pa pripremite gozbu.'
I dječak učini točno tako. Ode u svoje selo i pozove sav narod. Došli su sa sjekirama, kolcima i kopljima, i ubiše krokodila. Došao je i dječakov pas, i kad je vidio kunića, stao ga je ganjati, i zadavi ga. Dječak je stigao prekasno, i kad je vidio kako kunić ugiba, reče: 'Krokodil je bio u pravu. Takav je svijet, takav je zakon života.'

[spamerica]

'Voljela bih da mogu da dohvatim vrh drveta', kaže purica, 'Ali nemam dovoljno snage'.
'Pa, zašto ti ne bi grickala malo moje balege?', odgovori bik, 'Ona je prepuna hranjivih sastojaka'.
Purica pojede jednu gomilicu balege i shvati da joj je to doista dalo dovoljno snage da se popne na prvu granu drveta. Sljedeći dan, nakon što je pojela još balege, popela se na drugu granu. Konačno, nakon dva tjedna, ona je ponosno sjedila na vrhu.
Ali, ubrzo ju je ugledao farmer, vješto upucao s puškom i tako ju skinuo s drveta.
Poanta priče je:


Sranje te možda može dovesti do vrha, ali te ne može i održati gore.

[spamerica]

Mala ptica je letjela na jug nošena vjetrom. Postalo je jako hladno, ptičica se smrznula i pala na zemlju, na veliko polje.
Dok je ležala na zemlji, prišla joj je krava i ispustila nešto balege na nju. Dok je smrznuta ptičica ležala u gomili kravljih govana, shvatila je kako joj je postalo toplo. Balega ju je odmrznula.
Ležala je tako topla i sretna, pa je od radosti i zapjevala.
Prolazeći tuda, mačka je čula ptičji cvrkut i prišla je da to istraži. Prateći zvuk, mačka je otkrila ptičicu ispod gomile kravljih govana, a zatim ju je spretno izvukla van i pojela.
Poanta priče je:

* Nije svatko tko te uvaljuje u govna tvoj neprijatelj.
* Nije svatko tko te iz govana vadi tvoj prijatelj.
* Kada si u velikim govnima, drži jezik za zubima.



Sjedi vrana na drvetu i po cijeli dan ne radi ama baš ništa.
Kada mali zeko, 'little honey bunney', ugleda vranu, upita ju:
'' Mogu li i ja da sjedim kao ti i da po cijeli dan ne radim ništa?''
Vrana odgovori:
'' Naravno, zašto da ne?''
I tako medeni zeko sjedne na zemlju ispod vrane da se odmara i da ne radi ništa. Nakon nekoliko minuta, iznenada, pojavi se lisica, skoči na zečeka... I pojede ga!
Poanta priče je...

Da bi sjedio i ne radio ništa.. Moraš da sjediš jako, jako visoko.

[Hot mama]

YouTube- Uvijek ću te voljeti - najtužnija priča o psu...

YouTube- Uvijek ću te voljeti - najtužnija priča o psu...

nadam se da je vec nema tu,puno je prica,ne stignem sve citati

[southern]

Prvotno napisano od Hot mama

YouTube- Uvijek ću te voljeti - najtužnija priča o psu...

nadam se da je vec nema tu,puno je prica,ne stignem sve citati

Nema

ups, ima ali bez videa.

Nema veze, ekstra je za gledati i citati...i usput koju suzu pustiti.