I dok se iz "šupljega u prazno" troše novci na UNICEF-ov projekt "Stop nasilju među mladima" kao na tobože primarni problem mladih – nasilje u školama i među mladima, postavljam pitanje kako predvidjeti, a kako prevenirati agresivnost? Zato agresivnost treba promatrati kao posljedicu nepostojanja komunikacije na svim razinama.
Zar nastavnici sami, nerijetko posežu za ocjenom kao sredstvom zastrašivanja? Zar nastavnici nerijetko vrše "nasilje" nad mladima s testomanijom, diktiranjima, faktografskim znanjima bez razumijevanja naučenoga? Zar ne postoje i problemi nasilja učenika nad nastavnicima i odgajateljima? Zar posljednji podaci o porastu depresivnosti kod mladih i autodestrukcije nisu važniji i prioritetniji u radu s malima? Razlozi koji provociraju agresivnost (i) izvan školskih zidina trebali bi biti osnova u programima sprječavanja nasilja u školama. A toga nema!
Prioritetni problemi koji potiču nasilje su: 1. nepostojanje komunikacije na svim razinama, 2. nedostatak stručnjaka, poglavito specijalista u radu s nasilnom djecom ili zlostavljanom djecom, 3. činjenica da je agresivnost u mnogim segmentima društvenoga života mladima poticaj ili im plijeni pozornost, (nasilne scene ne elektronskim medijima), 4. zanemarivanje istraživačkoga pristupa u novinarstvu i mala pozornost medija posvećena rastućim problemima pedofilije, pornografske industrije nad maloljetnicima, roditelja zlostavljača (nasuprot senzacionalističkom pisanju o nasilništvu koje mladi potiču), 5. činjenici da su mladi u većini država na rubu društva i da (p)ostaju "prognanici života", 6. zaboravu da je analiza nasilništva zapravo (i) borba protiv društvenih predrasuda (o mladima), 7. prenatrpanost škola gdje još uvijek mnoge od njih rade u više od dvije, tri i više smjena kao i opširnost nastavnih programa, 8. nepostojanje centara za mlade gdje bi "zdravi đir bio životni stil" i gdje bi sami odabirali nastavnike i radionice, ili programe u kojima bi provodili svoje slobodno vrijeme.
Primjetan je i kroničan nedostatak stručnog kadra, prvenstveno, defektologa, pedagoga i psihologa. U našoj zemlji još uvijek nije sazrela spoznaja o nužnosti "higijene psihe" od malih nogu tako da mnoga djeca dolaze među školske kolege već istraumatizirana i s naslijeđenim poremećajima ponašanja koji često prolaze neprepoznati ili krivo dijagnosticirani. Potreban je nacionalni plan i veće financijsko ulaganja u mlade generacije kako bismo spasili što se spasiti da.
Zar nastavnici sami, nerijetko posežu za ocjenom kao sredstvom zastrašivanja? Zar nastavnici nerijetko vrše "nasilje" nad mladima s testomanijom, diktiranjima, faktografskim znanjima bez razumijevanja naučenoga? Zar ne postoje i problemi nasilja učenika nad nastavnicima i odgajateljima? Zar posljednji podaci o porastu depresivnosti kod mladih i autodestrukcije nisu važniji i prioritetniji u radu s malima? Razlozi koji provociraju agresivnost (i) izvan školskih zidina trebali bi biti osnova u programima sprječavanja nasilja u školama. A toga nema!
Prioritetni problemi koji potiču nasilje su: 1. nepostojanje komunikacije na svim razinama, 2. nedostatak stručnjaka, poglavito specijalista u radu s nasilnom djecom ili zlostavljanom djecom, 3. činjenica da je agresivnost u mnogim segmentima društvenoga života mladima poticaj ili im plijeni pozornost, (nasilne scene ne elektronskim medijima), 4. zanemarivanje istraživačkoga pristupa u novinarstvu i mala pozornost medija posvećena rastućim problemima pedofilije, pornografske industrije nad maloljetnicima, roditelja zlostavljača (nasuprot senzacionalističkom pisanju o nasilništvu koje mladi potiču), 5. činjenici da su mladi u većini država na rubu društva i da (p)ostaju "prognanici života", 6. zaboravu da je analiza nasilništva zapravo (i) borba protiv društvenih predrasuda (o mladima), 7. prenatrpanost škola gdje još uvijek mnoge od njih rade u više od dvije, tri i više smjena kao i opširnost nastavnih programa, 8. nepostojanje centara za mlade gdje bi "zdravi đir bio životni stil" i gdje bi sami odabirali nastavnike i radionice, ili programe u kojima bi provodili svoje slobodno vrijeme.
Primjetan je i kroničan nedostatak stručnog kadra, prvenstveno, defektologa, pedagoga i psihologa. U našoj zemlji još uvijek nije sazrela spoznaja o nužnosti "higijene psihe" od malih nogu tako da mnoga djeca dolaze među školske kolege već istraumatizirana i s naslijeđenim poremećajima ponašanja koji često prolaze neprepoznati ili krivo dijagnosticirani. Potreban je nacionalni plan i veće financijsko ulaganja u mlade generacije kako bismo spasili što se spasiti da.
Sekcije
Sve kategorije
CMS Calendar
Zadnji tekstovi
Tagovi