Sjedim kod kuće u samoći dok jesenje lišće pade, dani su najkraći u godini, a sunca gotovo da i nema. U ovo doba godine uvijek sam skloniji razmišljanju, a atmosfera koja vlada ulicama, parkovima i trgovima ovoga grada podsjeća me na prolaznost svega. Ljeto je tako brzo prošlo i, dok je trajalo, činilo se da nikad neće proći. Sada se pak čini kao da je samo daleki san upitne stvarnosti.
Jedva se može primijetiti prijelaz s ljeta na jesen, možda ako se pažljivo promatra. Većini nas ipak se čini da je nekad bilo ljeto i hop, evo jeseni, odjednom. Vrijeme brzo prolazi, vrijeme juri naprijed i ne može se zaustaviti a u taj brzi protok vremena uključen je i naš život. Možemo li prepoznati kad je ljeto na izmaku, a stiže jesen? Vjerojatno ne, ne sve dok ne postane nemoguće ignorirati prošlost i sadašnjost jeseni zajedno sa shvaćanjem da nakon nje slijedi samo zima, hladna, nemilosrdna, gruba. Nemoguće je ne osjetiti zebnju pred tom spoznajom – u jednom ...